PIŠE: Denis Kuljiš
Na samom početku, Zapad nije dvao pet para na mogućnost da se Hrvatska održi u slučaju vojne intervencije iz Beograda. Kad je počelo razmještanje snaga u skladu s ranijim planom “RAM” koji je predviđao koncentraciju A-formacija (jedinica JNA popunjenih na ratni sastav), činilo im se da će sve biti završeno i prije nego što počne, samim postavljanjem figura za mat-poziciju. Sreo sam američkog vojnog atašea na nekom prijmu u Intercontiju (bili su to zadnji, hektički dani prividnog mira) i on mi je rekao da procjenjuju kako će eventualni otpor potrajati dva tjedna. Bio je to neki tenkovski taktičar, kapetan iz Fort Hooda. Mjesec dana ranije, ZNG je opkolio vojarne i zaposjeo skladišta Ratne rezerve te osvojio većinu naoružanja i streljiva 5. korpusa, najveće formacije vojske bivše države. Amerikanac koji je na prijam došao iz beogradske ambasade nije to ozbiljno shvaćao. Još je dodao da su raketiranje Banskih dvora, koje se dogodilo 7. listopada, nekoliko dana prije toga, inscenirali sami Hrvati. To mi je bilo tako glupo da sam mu rekao – ali u dvorištu se zapalio auto savjetnika Marija Nobila! Kad biste samo znali koliko je on škrt, bilo bi vam jasno da je to sasvim nemoguće…
Kad je intervencija zaista počela, JNA je opkolila Vukovar, gotovo odsjekla Slavoniju kod Pakraca, primakla se ne nekoliko kilometara do slovenske granice kod Karlovca i izolirala Dalmaciju raketiranjem Paškog mosta, iznuđenim rušenjem Masleničkog, te vatrenom kontrolom Zadra i Šibenika. Na karti, činilo se da je rat izgubljen. Naprotiv, ustrojena je Hrvatska vojska, uspostavljen Glavni stožer, a general Tus zapovjedio je protunapad. Do prosinca, postigao je pobjedu u tom boju. Iz političkih razloga, umjesto nastavka operacija, moralo se pristupiti pregovorima – Tuđman je procijenio da je priznanje države važnije od brze pobjede. O tome će se moći raspravljati dovijeka…
Neprijatelj je zaustavljen, ali nije pobijeđen niti protjeran pa počinje eskalacija u Bosni. Zanemarive snage HVO-a ondje komplementiraju hrvatske snage, ali kaos koji je uslijedio međuetničkim sukobom nitko nije mogao riješiti, što je značilo da se odgađa i mogućnost oslobođenja okupiranih hrvatskih teritorija, gotovo trećine teritorija, koje su zaposjele mirovne snage UN-a. Gdje god su u svijetu bile raspoređene, ostale su desetljećima…
Naposljetku, Washington šalje u Zagreb Petera Galbraitha – on je prvi ambasador (u Hrvatskoj i BiH) i ima instrukcije da zaustavi rat kako god zna i umije, ali da puno ne involvira u to Clintonovu administraciju koja ga šalje, jer na ratu na Balkanu Bill neće dobiti ni jedan glas za reizbor na predstojećim izborima.
Mladi američki diplomat čiji je otac bio Kennedyjev guru, ima golemo iskustvo u Kongresu i Senatu. Na Bliskom istoku odigrao je nevjerojatnu ulogu u afirmaciji kurdske nacije. U Hrvatsku ipak ne dolazi sasvim sam, nego istodobno sa snagama NATO-a, koje će od tog trenutka promijeniti odnos na aktivnom bojištu.
Operacija “Deny Flight” na nebu BiH počinje 12. travnja 1993. a trajat će dvije godine. Uz to što će spriječiti uzlijetanje srpskih aviona, poslije će se izvoditi napadi na radarske instalacije, zapovjedna mjesta i oklopna vozila, a na kraju, prerast će u Operaciju Deliberate Force (recimo – Gruba sila) u kojoj je sudjelovalo 400 aviona NATO-a i 5000 pripadnika savezničkih oružanih snaga, pod zapovjedništvom admirala Leightona Smitha. Koordinirano s hrvatsko-bošnjačkom operacijom “Maestral 2” bačeno je više od tisuću bombi, od toga 700 “pametnih”, navođenih. Zračne snage NATO-a pretrpjele su pritom manje gubitke – oboren je jedan francuski Mirage 2000, jedan britanski Sea Harrier (jurišnik s vertikalnim polijetanjem), jedan američki F-16 i jedan F-18 s nosača te talijanski transportni avion G.222 u kojemu je poginulo osam ljudi. U bosanskim šumetinama ostatke su odmah pronašli reporteri Globusa.
Uoči “Oluje”, NATO je izbombardirao aerodorom Udbina, a dva američka F-16 srušila su raketama pet Jastrebova koji su poletjeli iz Banje Luke. Dotle je postrojba danskih plavaca kod Tuzle upala u zasjedu brigade srpskih teritorijalaca, pojačanih tenkovima 2. oklopne brigade pukovnika Lisice. Namjerili su se na krive – Danci su pripadali pukovniji “Jutlandski draguni”, najstarije europske vojne formacije, osnovane 1657. Njihovi “Leopardi” pobili su znatan broj vojnika i onesposobili tri srpska tenka T-55.
No, da se dovrši “rat na mom otoku”, razdvoje zaraćene snage i oslobodi posljednji hrvatski zaposjednuti teritorij – Podunavlje i Vukovar – bio je potreban mirovni sporazum u Daytonu. Međutim, potpisi u američkoj zračnoj bazi ne bi ništa značili bez vojnih snaga koje bi jamčile provedbu. To pokreće dotad najveću NATO-ovu operaciju na Balkanu.
Ukupno 57 000 vojnika, četverostruki broj mirnodopskog sastava Hrvatske vojske, stiže sa 2400 letova transportnih aviona, a opremu dovlači 35 brodova i 350 vlakova. Čim je štab američkih snaga 1. pješačke divizije (Big Red One, čuvene još od iskrcavanja u Sjevernoj Africi 1942.) stigao u Tuzlu i vojni aerodorom pretvorio u “Eagle Base”, kod Gradačca je smrtno stradao jedan američki vojnik koji je stao na nagaznu minu. Nisu mu mogli pomoći u MASH-u, pokretnoj kirurškoj bolnici, koje su Amerikanci uspostavljali, s tim da je prva otvorena još u studenome na zagrebačkom aerodromu Pleso krajem 1992. Bilo ih je naposljetku pet u Hrvatskoj i Bosni, a liječile su, po statistikama UN-a, deset puta više ranjenih i bolesnih domaćih, “vanjskih pacijenata”, nego vlastitog vojnog osoblja.
Do stradavanja toga američkog vojnika koji je osiguravao sastanak srpskih s hrvatskom i bošnjačkim predstavnicima radi uspostave dejtonskog primirja koje je počinjalo u ponoć, NATO-ove snage upućene u ovu masivnu mirovnu ekspediciju već su pretrpjele gubitke od 9 poginulih i 44 ranjena. Osim na minama, stradali su I od snajperske paljbe.
To je bio tek početak NATO-ove intervencije koja će naposljetku donijeti mir na Balkan. Četiri godine poslije srušen je Miloševićev režim bombardiranjem NATO-ove avijacije u operaciji “Noble Anvil” (Plemeniti nakovanj), u kojoj je sudjelovalo tisuću aviona te 30 ratnih brodova i podmornica koje su lansirale krtstareće rakete. Kad je Milošević kapitulirao, u Prištinu su ušli norveški komandosi i pripadnici britanskog SAS-a, američki padobranci i specijalne trupe te marinci koji su doletjeli iz Sjeverne Karoline.
Uza sve ovo, ne smije se preskočiti najdugotrajnija i najhumanija misija – Operaciju Provide Promise (Ispunjeno obećanje) koja je trajala neprekidno četiri godine. U opkoljeno Sarajevo, na sarajevski aerodorom pokriven vatrom čak i najmanjih kalibara iz srpskog arsenala, izvršeno je 12 886 letova aviona iz 21 zemlje. Isporučili su 160 000 tona humanitarne pomoći i evakuirali 1300 ranjenika. Američki “Herculesi” još su bacali padobranima pomoć u nepristupačne enklave u više od 2000 misija. Najveće udivljenje zaslužuju pripadnici zrakoplovne komponente Nacionalne garde Kentuckyja. To su civili – policajci, vatrogasci, civilni piloti, rezervisti kojima poslodavac da nekoliko dana dopusta da sudjeluju u aktivnostima Nacionalne garde, američke “svenarodne obrane”. Stari momci iz Kentuckyja, prilično anonimne države s američkog Srednjeg zapada, bili su te godine angažirani u Somaliji, u Operaciji Restore Hope (Vrati nadu) noseći humanitarnu pomoć u zaraćena područja. U veljači 1993. prebazirali su ih u Frankfurt, u bazu Rhein-Main, te poslali da lete u Sarajevo, gdje su isprva nosili krvnu plazmu. U sljedeće dvije godine izvršili su tisuću letova. To su obiteljski ljudi, u godinama, koji ne dobivaju plaću za svoj trud, nego država obeštećuje njihove poslodavce. Opet su se vratili u Bosnu 1996. – javilo se 170 dobrovoljaca – kad je trebalo podupirati postdejtonsku mirovnu misiju NATO-a.
Evo, to je razlog zbog kojega bih svoj glas na hrvatskim predsjedničkim izborima radije dao vatrogascu iz Kentuckyja koji je “Herculesom” doletio u Sarajevo, nego Zoranu Milanoviću, čovjeku koji, mojem sudu, mora biti duboko nemoralan kad poručuje, ulizujući se svojim biračima bez mozga – Rat u Afganistanu nije naš rat… Ali, koji je bio tvoj rat, draft dodgeru?
Iz onog Domovinskog jeftino si se izvukao povlačeći se po fakultetu do 27. godine, iako si bio kao odličan kadar za novačenje, perfektno obučen u gardijskoj 1. proleterskoj mehaniziranoj diviziji u Beogradu, gdje si, valjda po vezi, služio vojsku u JNA. A zatim su te 1993. primili u diplomaciju, vjerojatno opet nekom očevom vezom, jer se Stipe, stari komitetlija, pravodobno ubacio u prvu HDZ-ovu Vladu kao pomoćnik dobroćudnog ministra kulture Vlatka Pavletića. Zatim te u Ministarstvo vanjskih poslova uzeo Sanader i poslao na bojište – ali ne domaće, nego u diplomatsku misiju OSCA-a u Nagorno Karabah. Mjesec dana na debelim dnevnicama, a dobro izgleda u profesionalnoj biografiji!
Čim je rat završio, ušao si u vojne formacije u briselskoj prethodnici. Imenovan si u tridesetoj za pomoćnika generala Tusa, prvog hrvatskog predstavnika u NATO-u. NATO te držao pod okriljem dok si u Bruxellesu, o državnom trošku, završavao magisterij, te s mladom ženom i djetetom šetao po travnatim i zelenim briselskim parkovima…
General Tus je ozbiljan vojnik, škrt na riječima, od njega se nije mogla izvući nikakva opaska na račun tog njegova mladog i, rekao bih, totalno bezveznog suradnika, koji se u vojna pitanja dovoljno razumije tek da zna kako u ratu treba tražiti najdublju pozadinu. No, zato je Milanović svima koji su ga htjeli slušati govorio da je Tus “izlapeo” i da ne zna engleski. On je, doduše, pobjedonosno vodio obranu u Domovinskom ratu, u kojem Milanović nije sudjelovao, a Ratnu školu završio u Rusiji s temom “Udar oklopne grupe armija na zapadnom pravcu uz upotrebu taktičkih nuklearnih sredstava”. To nije nimalo impresioniralo lika sa Srednjaka, napuhanca sa školskog igrališta koji je uvijek glavni, osim ako ne dođe do šteme, kad se povlači, pa ustupa mjesto onima poput boksača Mavrovića ili kontroverznog Rajka Momčilovića, poznatog iz sudske afere “Male zločinačke”, koji su tada odrastali na istim tim poljanama…
U predizbornoj kampanji Milanović sebi gradi političku poziciju, stepenicu za put na nebesa što počinje na Pantovčaku, eksploatirajući smrt mladog kaplara specijalaca, Josipa Briškog. Na skupu u Osijeku pohvalio se kako je kontingent od 350 hrvatskih vojnika na raspolaganju NATO-u njegova Vlada smanjila na 50 te bi i sad trebalo razmotriti takve korake, a ne još povećavati broj, kako smjera Kolinda. Svojstveni mu “huliganizam” kao osobni politički stil, koji je prva identificirala i u novinama opisala prof. Mirjana Kasapović s Fakulteta političkih znanosti, Milanović, dakle, namjerava s domaće scene transferirati na međunarodnu, ako mu se pruži prilika da s Pantovčaka arbitrira oslanjajući se na svoja glavna dobra svojstva – promišljenost, pažljiv izbor riječi, domišljenost svake rečenice i diskursa, te duboku svijest o političkoj i društvenoj zbilji europskog globaliziranog društva 21. stoljeća.
Ustvari, da se shvate lik i nakane Zorana Milanovića, dovoljno je obratiti pozornost na ono što je govorio i što govori u svojim predizbornim kampanjama. Kad se utrkivao za premijersku vlast, spominjao je svoj omiljeni roman “Da li androidi sanjaju električne ovce” Philipa K. Dicka, koji je čitao upravo dok je boravio u Nagorno Karabahu – netko mu ga je ondje posudio, pročitao ga je jer je imao vremena, jer nije bio lud da se, recimo, zainteresira za najstariju crkvu na svijetu koju je osnovao sv. Grigorije Prosvjetitelj 301. godine n. e. pa imaš baš tu u Nagorno Karabahu, povijesnoj pokrajini Artsak, neviđen broj neopisivo starih zdanja (peto stoljeće!) i zapisa sv. Mesroba Maštoca, ostatke jedne blistave civilizacije koja je prisutna čak i na našim stranama – na vlastitom otoku u venecijanskoj Laguni i danas djeluje divovski San Lazzaro degli Armeni… Ali, dobro, nije kultura baš za svakoga, nekome je dovoljan američki krimić, odnosno SF, a ovaj zbilja nije bilo kakav, nego je po njemu snimljen najčuveniji film Ridleya Scotta, “Blade Runner”.
Dok se u prvoj kampanji uglavnom oslanjao na erudiciju čitatelja toga Dickova romana, u ovoj se, predsjedničkoj, više koncentrirao na taj film… Riječ je, naravno, o sjajno uprizorenoj priči za koju je scenografiju napravio dizajnerski futurist Syd Mead (radio je i “Tron”) u kojoj Harrison Ford progoni “replikante” i ubija ih, “umirovljuje”, dok se na kraju ne sukobi s likom kojega igra glumac Rutger Hauer, koji je umro prije nekoliko dana…
Milanović ima – 53 godine. Srbi bi rekli da je “matorac”, a nikome nije jasno zašto bi se netko, u delikatnoj dobi između pedesete i šezdesete, dakle na samom pragu umirovljeničke dobi kako je definira njegova stranka (“67 je previše”), infantilno oduševljava likom “contract killera”, koji, doduše, ubija samo napredne robote, koje je gotovo nemoguće razlikovati od ljudskih bića? Ali, ne moraš biti pishijatar kao Robert Torre (autor “Ima li života prije smrti”) da u tome, kao i u činjenici da obožava druženje s generalima poput Kotromanovića i Gotovine, zaključiš da pokušava posredno proživljavati fajterska i ratna iskustva kojima se u životu oprezno izmicao, znajući da je sigurna egzistencija na dobro plaćenim poslovima, uz koje idu državna limuzina i šofer, najbolja građanska pozicija, koja ti omogućuje da svakoga dana izlaziš na službeni ručak i službeno ispijaš butelje najboljeg crnog vina… A onda, jezik se razveže, i kad nastupiš na političkom skupu, pun si dubokih misli i fascinantnih ideja.
Josip Briški, vojnik na zadatku, poginuo je ne zato da bi se njegovom žrtvom zakitili oni koji su ga poslali u misiju u Afganistan, nego stoga što je sudjelovanje u međunarodnim akcijama NATO-a apsolutni nacionalni prioritet, uvjet sigurnog opstanka u modernom svijetu (što smo sami najbolje osjetili kad nam je pomoć bila najpotrebnija). Njegova žrtva bit će od koristi i beskrupuloznim demagozima, koji će iznalaziti podršku među neupućenima i glupanima, kod kojih može proći prazna floskula “To nije naš rat”. Oni koji se njom služe, a bolje znaju što je po srijedi, ali ih nije briga – najgori su bijednici.
