Jer, skoro 60 dana nakon što je postalo jasno da David Dragičević nije živ, oni nijednim gestom nisu pokazali da ih dotiču bilo kakve reakcije javnosti na izostanak zvaničnog odgovora tužilaštva i policije o preciznim okolnostima smrti dvadesetjednogodišnjeg mladića iz Banjaluke.
Burno negodovanje velikog broja građana zbog njihovog ćutanja na tim adresama dočekuju s arogancijom. Pokušaje oprezne potrage za činjenicama i vaganje svake riječi u osjetljivoj situaciji ne tretiraju kao znak trezvenosti, već slabosti. Čak i relativno rijetki glasovi uvrnutog seirenja navodnih prijatelja vrha MUP-a i tužilaštva – pored kojih im neprijatelji ne trebaju – sklonih ruganju povodom masovne uznemirenosti zbog priče o Davidu, nailaze na ravnodušnost u krugu osoba prema kojima su od druge polovine marta usmjereni mnogi pogledi u RS.
Nije baš da su ljudi na vrhu tužilačke i policijske hijerarhije u Banjaluci i Srpskoj, Želimir Lepir i Dragan Lukač, potpuno zanijemili. Tu i tamo se oglašavaju, uglavnom depersonalizovanim saopštenjima, zaklanjajući se iza institucija na čijem su čelu. Imali su priliku i da tokom opširnih govora na posebnoj sjednici Narodne skupštine, 10. maja, saopšte da li su, kada je riječ o obimu saznanja o Davidovoj smrti, otišli bar korak dalje od običnih smrtnika koji pomno prate slučaj. Međutim, mrka kapa – osim ličnih obračuna, samosažaljive retorike o vlastitom pregalaštvu koje, eto, malo ko uvažava, kao i reciklaže svima poznatih dijelova i dalje nekompletnog mozaika jedne nerazjašnjene smrti, bilo je teško pronaći ma šta od presudnog značaja u posljednjim usmenim i prethodnim pisanim istupima ministra unutrašnjih poslova i okružnog javnog tužioca.
Ako je već tako, pa ovi policijski i pravosudni eksperti sa licencom radije iznose cinična zapažanja o „mnoštvu detektiva i forenzičara u širokim narodnim masama“, umjesto da potvrde vlastitu profesionalnu reputaciju, evo još jedne kapi u tom moru „amaterizma“. Autor ovih redova neće biti naročito originalan sa sopstvenim ubjeđenjem da David Dragičević – jeste ubijen. Nije isključeno da je ovakav stav u značajnoj mjeri posljedica famozne konferencije za štampu predstavnika MUP-a, 26. marta. Tada su policijski funkcioneri Darko Ilić, Darko Ćulum, Željko Spasojević i direktor Zavoda za sudsku medicinu RS Željko Karan stali iza takve konstrukcije o smrti Davida Dragičevića, da je svako ko u sebi nastoji da sačuva bilo kakvo sidro zdravog razuma i logike, po principu eliminacije, odustao od ponuđenih oficijelnih verzija, u rasponu od samoubistva do nesrećnog slučaja. Kontradiktorni nalazi dvije obdukcije, ali i kasnije objavljene fotografije tijela pokojnika, samo ojačavaju sumnje. Napadna tendencija da se preminuli momak posthumno satanizuje i prikaže kao „kriminalac“ i „narkoman“, a nedavno, indirektno, čak i kao „biseksualac“, već je mogla da se tretira kao doslovna, naopaka primjena njegoševske sintagme „pučina je stoka jedna grdna“, u funkciji totalnog potcijenjivanja publike koja treba da proguta tu priču.
Naravno, i u tezi o ubistvu postoji niz pitanja bez definitivnih odgovora. Od motiva, preko stvarnog datuma smrti, do broja i identiteta osoba povezanih sa samim činom kobnog nasilja, ali i istih tih kategorija u slučaju jednog ili više potencijalnih zaštitnika neposrednih egzekutora, unutar policijskih struktura, bez čega čitav ovaj košmar sigurno ne bi bio moguć. Međutim, to ne mijenja činjenicu da skoro dvomjesečna okupljanja na Trgu Krajine u centru Banjaluke, kao i solidarnost sa osnovnom intencijom tih skupova, manifestovana na društvenim mrežama, imaju suštinu koja je opravdana, utemeljena i u znaku dobrih namjera. Koje ne vode do pakla, kako se povremeno nastoji okvalifikovati ulična i virtuelna dimenzija ovog nezadovoljstva. Jer, u čitavom tom izrazu kolektivne ljutnje, do sada nije zabilježen nikakav incident, nijedan polupani izlog, a kamoli tuča sa neistomišljenicima.
Nije sporno, može se reći da u miljeu ljudi koji traže pravdu za Davida ima i izuzetaka od dominantnog pravila dosadašnjeg fer pleja. Po definiciji, u svakoj koncentraciji većeg broja osoba – bilo da je riječ o stotinama, a u jednom momentu i hiljadama na trgu, ili o više od 300.000 na Fejsbuku – neminovno je da dio tih izjašnjavanja posjeduje predznak isključivosti, nebuloznog teoretisanja i neukusne patetike. U tom fahu neželjenih aspekata nalaze se i „podrške“ kreatura od kojih se prevrće želudac, sa Jelenom Karleušom kao simbiozom svih frustrirajućih momenata, unutar široke populacije koja različito misli o mnogim stvarima, ali slično rezonuje o jednoj.
Takođe, ne pronalazi se baš svako ko traži istinu o Davidovom stradanju u uzdignutoj pesnici kao simbolu protesta, jer se i u daljoj i u bližoj prošlosti ispostavljalo da je, bez obzira na motive, na drugim meridijanima ta šaka nerijetko bila u funkciji raznih moćnika, a ne običnih, poniženih i uvrijeđenih ljudi. Ozbiljna je i primjedba da je i u prošlosti bilo sijaset razloga za masovnu reakciju i poruku „sada je dosta“ – od ubistva Milana Vukelića pa nadalje. Ipak, to se nije desilo, po svemu sudeći, zato što se čaša strpljenja puni do odlučujuće kapi, a na to je gotovo nemoguće racionalno uticati. Na kraju, bez obzira na razumijevanje i saosjećanje za bol s kojom se suočava Davidov otac Davor Dragičević, ima osnova i za zapažanje da čovjek prolazi kroz situaciju koja ga je definitivno prerasla.
Ali, sve to ne mijenja mizerni efekat koji izaziva sve nespornija namjera ekipe se koja ovih dana pojavljuje na saslušanjima pred korisnim, ali i, usljed skromnih nadležnosti, limitiranim Anketnim odborom Narodne skupštine RS. Sa svakim novim danom, satom, minutom, postaje izvjesnije da ta struktura ide na kartu – protoka vremena. Degutantna (anti)logika, koja podrazumijeva stav da samo treba dovoljno dugo ćutati ili naklapati o perifernim detaljima, pa će nelagoda koja dopire sa ulice ili interneta splasnuti sama od sebe, ovog puta izaziva žilaviji i trajniji odgovor od onog na koji je navikla ta klijentela, oprobana u sličnom ponašanju tokom niza ranijih problematičnih situacija.
Ukoliko se, ipak, ispostavi da su tačno pretpostavili šta će se dešavati u budućnosti, takav bijedni „trijumf“ neće zasluživati čak ni da se nazove Pirovom pobjedom. Ostaće zapamćeno tek da je, zbog zaštite sprege ograničenog broja kriminalaca i onih koji bi trebali da ih hapse i kažnjavaju, a to ne čine, pala drastična sjenka na čitav sistem. Kako na brojne regularne ljude u policiji i tužilaštvu koji pokušavaju da korektno i profesionalno rade svoj posao, tako i na piramidu vlasti koja se, iz straha od posljedica koje ne bi mogla da kontroliše, zarad trulih kompromisa, nije upustila u demontažu malignog tkiva sačinjenog od vrlo konkretne i numerički ograničene, a ne fluidne i uopštene, grupe gadova – u civilu ili uniformi, svejedno.
Iako je sve manji, još postoji prostor da čitava situacija ne završi u ovoj „zoni sumraka“. Šta će biti signali da sve ide ka suprotnom, pogrešnom putu? Prije svega, kuknjava da „nije moguće voditi istragu pod pritiskom javnosti“. Ko tako rezonuje, nije mu ni mjesto u tužilaštvu ili policiji. Onaj ko traži nezasluženo tetošenje i budistički ambijent za meditaciju, mogao je da se bavi i pčelarstvom, a ne da sjedi u organima čiji su vodeći ljudi sami sebe doveli u nezavidnu poziciju -diletantizmom, zlonamjernošću ili neodlučnošću i pasivnošću, kako god i kako ko. Ćorsokak će biti kompletan ako nabujaju još dva rukavca. Prvi, sa žrtvovanjem onih čija je krivica u svemu sporedna ili nepostojeća, samo da bi se ućutkao „voks populi“ – u ovom slučaju obmanom, ali koga je briga, cilj opravdava sredstvo. I drugi, sa novim spinovima, poput splačine plasirane u beogradskom tabloidu „Alo“, inače vrhunca ove rabote koja širi nesnosni bazd.
Tačka na „i“, u pokrenutoj lavini, jesu i nezaobilazne rasprave o politizaciji čitavog slučaja. Bilo bi optimalno da je nema, ali, sa ovako dugim periodom u kome se nižu upitnici, a izostaju uzvičnici sa mjesta odakle bi zaista trebalo da stignu, čak se može reći i da je upliv političkih konotacija manji od očekivanog. To važi i za famoznu posebnu sjednicu NSRS, koja je imala sve predispozicije da završi na potpuno morbidnom i vulgarnom terenu, a toliko daleko ipak nije otišla, jer su njeni akteri, bez obzira na blokovsku i stranačku pripadnost, generalno, uspjeli da zadrže minimum ljudskih obzira u odnosu na razlog okupljanja.
A za famozne „obojene revolucije“ – i onda kada se ne odbaci mogućnost da se uz skupove na Trgu Krajine ili FB grupu „šlepa“ jedan promil usijanih glava sa takvim ambicijama – svi oni koji smrtno ozbiljno lijepe ove etikete trebali bi da se obrate osobama koje im uopšte na padaju na um. Prije svega, Želimiru Lepiru, Daliboru Vreći, Darku Iliću, Draganu Lukaču. Znači, „zaslužnim građanima“, koji su u hroniku prevrata širom planete unijeli do sada nepoznatu i nigdje viđenu karakteristiku – da prvi put u istoriji „obojenu revoluciju“ predvode ključni pojedinci tužilaštva i policije, a samim tim i njihovi pokrovitelji iz vlasti, u paradoksalnom nastupu autodestrukcije. Tražiti „rušilački kapacitet“ banjalučkih ulica sa ovim lajtmotivom je jalov poduhvat – nije ga bilo ni do sada, a neće ga ni biti ubuduće. Jedini mogući kontraefekat gnusnih pokušaja osporavanja patriotizma stotinama hiljada ljudi jeste njihova drugačija reakcija od željene na izborima u oktobru.
Ukoliko se, prvenstveno zbog kvarteta Lukač – Ilić – Lepir – Vrećo, i desi takva „obojena revolucija“ – na biralištima, a ne na asfaltu – ona neće imati nikakve veze sa Džordžom Sorosom i sličnim mračnjacima. Već, vjerovali ili ne, sa Svetim Savom. Istim onim Rastkom Nemanjićem iza kojeg je, kroz drevnu priču, koju je poetski uobličio Matija Bećković, tokom jedne nevolje u Crnoj Gori, kada je bio nemoćan da se odbrani, ostala univerzalna, vanvremenska i vanprostorna rečenica. Za ovu priliku, zbog obzira prema plemenitim četvoronožnim bićima, korigovana u samo jednoj riječi: „Prokleta da je zemlja u kojoj je fukara puštena, a kamenje svezano“.
(Saša Bižić/opcija.net)
