– Žao mi je, i stidim se i u njihovo ime, što današnji pastiri na brdovitom Balkanu ne drže do vijekovima stvaranih i sa koljena na koljeno prenošenih obilježja koja, ne samo da ga čine, nego su i dika i ponos našeg čovjeka. Ne uspijevaju da osjete moć u prepoznatljivim i egzistencijalno vrijednim svetinjama, našem jeziku, tradiciji, našoj književnosti i opštoj kulturi. Ne pridaju im skoro nikakav značaj, pa se te svetinje u nadolazećoj buri gube i nestaju. I mi, bezimeni vazali u dijaspori, nepovratno se gubimo i pod teretom vremena iščezavamo i rasipamo se kao pijesak u
pustinji, sa svim karakteristikama koje čine dobrog, duševnog, srdačnog, moralnog, pametnog i kulturnog čovjeka – istako je Čerketa, koji se prije tridesetak godina iz rodnog mjesta Kilavac na Vlašiću odselio u Njemačku, a danas živi u Frankfurtu.
Šta za Vas predstavlja nagrada “Kočićevo pero“?
– Entuzijasti, kao što su Nikola Vukolić, direktor “Zadužbine Petar Kočić” i profesor Duško Pevulja, oduševljavaju me nesalomivom voljom i istrajnošću u neravnopravnoj borbi da naše svetinje spasu, prenesu na nove generacije i sačuvaju ih od gladnih usta zaborava. Zato meni i jeste veoma drago i ispunjava me ponosom, što su ovi, skoro neprimjetni heroji, ljudi ogromnog srca, i divljenja i poštovanja vrijednim zaslugama, primijetili i izabrali baš mene, bezimenog seljaka, da primim nagradu “Kočićevo pero”, simbol odanosti moralnom kodeksu i tradicionalnim
vrijednostima našeg zavičaja.
Na dodjeli nagrade rekli ste za “Kolijevku ljubavi” da je napisana srcem. Koliko je i za dobijanje “Kočićevog pera” bilo presudno “pisanje srcem”?
– Tačno je da pišem srcem. Ja drugačije ne umijem i neću. “Kolijevka ljubavi” jeste ogledalo moje duše, jeste moja istina, moja sudbina, moja ikona. “Kolijevka ljubavi” sam ja, čudnovati seljak, koji je svoju bezgraničnu ljubav, maštu, nadanja i snove, i sve svoje suze, neisplakane, u “Kolijevci ljubavi” zapečatio. Ne znajući kako da vam svoju ljubav do srca donesem, ja, koji nikada ni jedne jedine riječi napisao nisam, počeo sam da pišem. Da je mene neko, kojim slučajem, prije pet godina pitao, šta bih ja od jednog neukog seljaka iz Bosne očekivao da uopšte može da napiše, rekao bih, vjerovatno ništa značajno. Ali, kad usne govore ono što vaša duša osjeća, kad pišete suzama
neisplakanim i srcem ljubavi prepunim, kad ruke raširite i cijeli svijet zagrlite, kad ga volite, iskreno i bez trunke laži, onda i svijet vas osjeća i u vama se prepoznaje, otvara srce i dušu. Počinje da vas voli i da o vama sudi srcem, a srce je pravednije i bolje sudi od sve pameti ovog svijeta.
Kakve su dosadašnje rekacije publike kako u domovini tako i u dijaspori na ovu knjigu?
– Izdvojio bih samo neke od brojnih reakcija. Naime, Renata Agostini, profesorica na Akademiji umjetnosi u Banjaluci rekla je da, kada bi svi toliko voljeli i tako pisali o svom zavičaju kao ja, da niko ne bi otišao iz njega. Penzionisana profesorica banjalučke Gimnazije, Rada Arsenov rekla je da, koliko je njoj poznato, niko u srpskoj književnosti o životnjama nije pisao sa toliko živosti i ljubavi kao ja. Jedna prijateljica je pročitala knjigu ne praveći niti jednu pauzu i sutradan mi je rekla da sam je “izuo iz cipela” i da je cijelu noć preplakala, a jedan poznanik je rekao da mu je žao što knjiga ima kraj.
I Vi, kao i Kočić pišete o svom zavičaju. Da li se u tome ogleda i Vaša povezanost sa Kočićem?
– Petar Kočić i ja rođeni smo na selu i odgajani smo u brvnarama i kolijevkama, a hranile su nas vrijedne majke i marljivi očevi. Osjećamo miris zrelih polja, miris tora, mravinjaka i mišijih rupa. Saosjećamo sa ljudima iz našeg zavičaja. Bole nas njihove rane i radujemo se njihovom osmijehu. Kočić i ja imamo i sličan jezik, govor, pisanje. Petar Kočić sve nas inspiriše i obavezuje naglašenim moralnim kodeksom, kojeg je u sebi nosio istražujući “bijeli svijet”: “Radije ću izgubiti glavu, nego svoju ogriješiti dušu!”.
Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?
– Inspiraciju susrećemo na svakom koraku. Na nama je da je primijetimo, osjetimo, grudi otvorimo i srce iz kaveza na slobodu da pustimo. Inspiracija je živa, kao i mi. Inspiracija voli, pati, boli, smije se i plače. Pjeva, koliko je grlo nosi.
Nakon “Kolijevke ljubavi” da li planirate da još neka Vaša knjiga ugleda svjetlo dana?
– Dva naslova “Tragovima grijeha, ponovo” i “Neostvareni snovi” trebalo bi da najkasnije za dva mjeseca budu dostupna čitaocima putem elektronskih medija i moje internet adrese. U toku je i prevod sve tri knjige na ruski i na njemački jezik. U knjizi “Tragovima grijeha, ponovo” pokušavam da istaknem da treba da skinemo paučinu s očiju, progledamo, te da dobru dušu balkansku otvorimo i iz srca mržnju odstranimo. “Neostvarene snove” mogao bih opisati rečenicom “Nepoznata sila koja me ludo zagrljaju ljubavi nosi, još maloljetnom, nevinom dječaku, ušla je pod kožu, u vene i sva osjetila, pamet mu je omađijala i u nebo ga odnijela”.
(dunav.at)
