Prvi je Milijan “Vaso” Brkić. Uz takve prijatelje, nisu ti potrebni neprijatelji.
On je njegov “komesar za teren”, glavni tajnik, glavni stranački operativac koji kontrolira Zagreb i provincijske organizacije. Blizak je s ljudima iz koalicije koji surađuju s poslovno-medijskom mrežom ruske megakorporacije “Gazprom”. Ona pokušava ekonomski penetrirati u Hrvatsku. U skupini ljudi koji pripadaju tom polusvijetu ima svakakvih likova…
“Vaso” Brkić uživa povjerenje na Pantovčaku, predvodi unutarstranačku desnicu – jednu od njenih mnogobrojnih frakcija, povezan je i s “raskoljničkom”, revolucionarnom desnicom. Na prvi pogled reklo bi se da je svemoćan. No, “Vaso” je, u stvari, tigar od papira. Ima tri ključne slabosti.
Prvo, crkva i desnica mrze Ruse, koji su kod njih jedva popularniji od Srba. Svaka naznaka da bi se u vladajućoj stranci mogla osoviti lobistička grupacija interesno povezana s Kremljom bila bi fatalna za sve koje s tim dovedu u vezu – a kako je to lako postići, vidjelo se na primjeru rušenju Karamarka. Lako je stvoriti percepciju na temelju indicija. “Kompromat” se lako distribuira preko tabloidnih medija i interneta. Takve konstrukcije ne sastoje se od laži, nego od istina.
Druga Brkićeva slabost je što su terenska stranačka predsjedništva vjerna jedino Plenkoviću – ti ljudi ne ne žele služiti drugorazrednim manifestacijama Sile, jer ljubomorno polažu na svoju mjesnu vlast i ne žele je dijeliti s nekim partijskim tehnokratom. Šire članstvo i lokalne organizacije nisu bitni u međuizbornom razdoblju. Kad se ne vodi kampanja, monopol moći ima stranački vrh. Plenković se pokazao izuzetno vješt u taktiziranju, a uvijek je spreman platiti cijenu koja će mu omogućiti da suvereno vlada. Lišen vidljive sujete, zlopamtilo, a strpljiv, najteži je protivnik u kabinetskim ratovima – on tu može bilo koga nadsjediti i iscrpiti, s kondicijom eurobirokrata, koji je pet godina uvježbavao briselsku nirvanu.
Treća je ključna Brkićeva slabost – njegova neuvjerljiva građanska legitimacija. Čovjek je murjak i specijalac, koji je doknadno magistrirao u epizodi “Policijska akademija VIII”.
Kad bi Plenković htio, on bi “Vasu” likvidirao za jedan dan, a ako to ne čini, to je zato što ga želi potisnuti i pacificirati bez skandala. Bitno mu je da izbjegne mobilizaciju desnice, povezane s fundamentalističkim političkim i vjerskim pokretima. Navodno je jedino “Vaso” kadar da ih kontrolira. U stvari, na terenu protiv rukovodstva najviše rovare oni koje centrala šalje da primire članstvo. Prenose im poruku – “još nije vrijeme”, ali obećavaju da će doći, pa će sve dobiti prirodno mjesto. Jer desnicu čuva providnost, a imaju podršku crkvenih krugova, istomišljenike na Pantovčaku, te partnere među najuglednijim slavonskim kriminalcima… Ili se tako činilo dok Plenković nije zatražio da pokažu karte poslije blefa sa Istanbulskom konvencijom. Pokazalo se da imaju 30 ruku u Saboru, dok Vlada uživa diskretnu potporu biskupa i crkvenog gremija. Oni se još više boje svoje vjerničke baze nego Plenković stranačke. Ujedinjuje ih prezir prema antiestablišmentskim pokretima.
Drugi premijerov specijalac je Marina Dalić. Ona je riješila “Agrokor” – bez obzira na pretrpljene štete, koje su bile neizbježne. To je cijena Todorićeve role “državnog poduzetnika”, koji rješava sve probleme za sve vlade i resore, spasava i modernizira firme, unapređuje poljoprivredu i preuzima djelatnosti koje treba spasiti ili oživjeti, ali uz cijenu koja je bila sve veća i imala sve manje pokrića u kapitalu ili realnim izgledima za povrat uloženog u budućnosti… Todorić nije izmislio taj model, nego drug Tito, a poslije ga je još kopirao Fikret Abdić Babo u Velikoj Kladuši. Jedina je razlika u tome što je drug Tito imao pristojnosti da otegne papke prije nego su povjerioci zakucali na vrata…
Treći Plenkovićev specijalac je ministar obrane Damir Krstičević. On pruža premijeru presudno važnu podršku – drži Ministarstvo obrane, dio branitelja, veterane Četvrte brigade i Antu Gotovinu s njegovim vezama po hadezeovskim bazama. Taj aranžman je strašno skup, ali se isplati ako se gleda sa stajališta održanja vlasti.
Četvrti Plenkovićev specijalac je ministar financija Zdravko Marić. Usprkos svim iznuđenim troškovima kojima se budžet pumpa, on održava fiskalni okvir, smanjuje dug i kamatu, te reprogramira kredite. Nema tu dovoljno prostora za rast, a ostali ministri kompromisnog kabineta nesposobni su da provedu reforme. Ionako ne vjeruju u reformsku agendu, niti priželjkuju promjene, jer kad bi nastupile, ne bi bili dovoljno sposobni da ih provedu.
Poslije usuglašavanja rješenja za “Agrokor”, počeo je proces odabira strateškog partnera za otkup INA-e. Postane li INA opet državna tvrtka, bit će to smrtonosna prijetnja “Gazpromu”, te za tvrtke i političke krugove koje ruska korporacija kontrolira u vladajućoj koaliciji. Zato desničari marširaju po splitskoj Rivi… Digla se kuka i motika, sve nepismeno i primitivno sleglo se s brda i autobusima dokotrljalo iz Hercegovine. Tragedija balvan-revolucija ponavlja se sad kao farsa. Ali, moralo se ići na opću mobilizaciju, jer je ponestalo političkih sredstava pritiska. LNG terminal na Krku će se graditi i to će dugoročno otkloniti ruski monopol i njegove političke reperkusije. Hrvatska će se za još jedan korak približiti Europi, koliko god njena industrija bila zaostala, jer nije nikad razdržavljena.
Hadezeovsku bazu po provinciji nisu, naravno, mobilizirali na globalnim energetskim pitanjima. Digli su ih na mizoginiju i antisrpstvo, ustašiju i desničarsku folkloristiku. Nisu se čak potrudili da osvježe slogane. Naprosto se zatrubilo u trubu Jerihonsku i HDZ se prezentirao u Splitu onako sauvage, brut et crue. No, trebalo je to sve organizirati, platiti autobuse, koordinirati kampanju. Transparente su primitivci pisali sami. Nemaju oni nijednu novu ideje koju bi mogli staviti na hartiju, ali nije bila ni potrebna, dok im je košmarni pravopis poslužio kao znak prepoznavanja. Žestoko se okomljuju na idiom Milorada Pupovca – naravno, Pupovac je redovni profesor lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dok oni govore vlaškim svahilijem i pišu hercegbosanskim klinastim pismom.
Kad vidiš tu bulumentu na Rivi, jasno ti je – bez obzira na sve promašaje i nepostignuća, Planković je jedina pouzdana i predvidiva pojava u trogloditskom HDZ-u. Budući da parlamentarna opoziciji još nema ideju, energiju i pamet da kreira alternativu, on je jedina čvrsta točka u hrvatskoj političkoj močvari. I zato – finche dura non paura!
