Ništa tako glasno ne podsjeti na život kao njegova suštinska suprotnost.
Ništa ne podsjeti na ljepotu življenja, na ljepotu prijateljstva, ljepotu uspomena, imperativ da se životu pruži šansa, kao trenutak prihvatanja da je sve prolazno.
Dođu tako trenuci kada priznajemo da je besmisleno i slabo zvati slučajnošću znakove koje šalje univerzum. Podsjeća, upozorava, priprema, da podnesemo nekada neprihvatljivo, da um i srce u harmoniji prigrle gubitak i utjehu potraže u zahvalnosti što je nešto uopšte postojalo. I što je neko bio dio našeg života, toliko jako, toliko prisutno, da je nepravedno reći da će prazninu koja ostaje poslije nekog takvog, neko ili nešto drugo moći popuniti. Jer neće.
Sve je već rečeno o dragocjenosti prijateljstva, ljubavi, razumijevanja i ljubavi. Sa godinama, naša sposobnostprihvatanja drugih poprima oblik sve sitnijeg i finijeg sita kroz koje prosijavamo svoje dane. Ono što ostane u situ nije za odbacivanje, već za čuvanje.
Prijateljstvo sa Denisom je u mom životu bilo upravo to. Ono zrnce koje je ostalo u situ kada je mnogo toga već prošlo, propušteno, odbačeno. Bio je čovjek koji je shvatao, razumijevao , poštovao i volio samu suštinu moje ličnosti. Onaj koji je znao da pojmi više od izrečenog, da prihvati više od prihvatljivog i da prigrli više od objašnjenog. Takav je bio Denis. Produhovljen, obaviješten, pronicljiv, svjestan. I radostan. Nije dozvolio da ga svrstaju u tu i tu grupu, da ga ograniče odrednicama i predznacima za koje nismo ni krivi ni zaslužni – imenom, mjestom rođenja, jezikom. Odabrao je za sebe druge paralele i meridijane i osvajao ih svojim talentima i ljubavlju.
