Nacionalna pripadnost je čudna pojava – u normalnoj, razvijenoj državi vas nitko ništa ne pita. Možete mahati zastavom i vikati kako ste Francuz, Nijemac ili Mađar dok vas i ruke i grlo ne zabole. To je pripadnost određenom kulturnom krugu koju uglavnom nismo sami izabrali, već je definirana mjestom gdje smo rođeni. Možemo je prihvatiti, negirati, držati važnom ili nevažnom – to je naša osobna stvar. Međutim, kada se pitanje nacionalnog određenja i nacionalne jednakosti uplete u temelje rada jedne države i kada je hrpa građana nezadovoljna kako je njihova nacija prezentirana, onda stvari postanu opasne. A to se upravo događa u Bosni i Hercegovini.
Daytonski sporazum je donio primirje, ali ne i trajni mir Bosni i Hercegovini. Njime je stvorena čudna, čudovišna državna uprava sa skoro 200 ministara i ustrojem kakav ne postoji u svijetu. Dodatno, kako se sve ne bi zablokiralo – postoji visoki predstavnik koji u ime međunarodne zajednice može doslovno sve, tako da je BiH samo formalno suverena država. Po pravnoj teoriji, čim imate tijelo koje može promijeniti odluke nacionalnih tijela, predstavljate svojevrsni protektorat.
Snažna Republika Srpska i slaba Federacija
Stvorena su dva entiteta – s jedne strane Republika Srpska koja je, hajdemo biti iskreni, država u državi jer je preko 90% državnih ovlasti na tom entitetu. Centralna vlada u Sarajevu ima svega nekoliko područja kojima se bavi. Republika Srpska i politički i organizacijski djeluje na svom području kao vlastita država. Granica je jasno vidljiva – vaš autor je prije nekoliko godina putovao vlakom Banjaluka-Sarajevo i na granici entiteta se događao jedan bizaran ritual: lokomotivu Republike Srpske je zamijenila federalna, došao je i novi kondukter koji ponovno buši karte…
S druge strane te cjelovite i kompaktne Republike Srpske nalazi se Federacija BiH sastavljena od deset federalnih jedinica – kantona ili hrvatski županija, s vrlo širokim ovlastima. Nacionalno gledano, pet županija (Unsko-sanska, Tuzlanska, Zeničko-dobojska, Bosansko-podrinjska i Sarajevska) imaju bošnjačku većinu, tri županije (Posavska, Zapadnohercegovačka i Hercegbosanska) imaju hrvatsku većinu, a dvije županije (Srednjobosanska i Hercegovačko-neretvanska) imaju mješovito bošnjačko-hrvatsko stanovništvo. Sada već vidite problem – dok je na jednoj strani monolitna i nacionalno jedinstvena Republika Srpska, s druge strane imamo slabu Federaciju, u kojoj se deset vlasti mora dogovoriti o bilo kakvoj reformi ili odluci.
Hrvati su brojčano najmanji narod
Ustavno, tri su konstitutivna naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Međutim, Hrvata je sve manje. Tehnički, u Federaciji Bošnjaci i Hrvati dijele vlast, ali kako su Hrvati najmanji narod, postoje bošnjačke težnje za prevlasti u Federaciji. Veći si – želiš više vlasti. Uz to Hrvati koji sada imaju EU građanstvo, odlaze i brže nego što odlaze iz Hrvatske. U BiH, ako niste u državnoj službi, živite jako loše, bez obzira na to jeste li Hrvat, Bošnjak ili Srbin. No Hrvati, za razliku od drugih, mogu otići.
Kada se glasa za Predsjedništvo, onda Republika Srpska bira jednog člana, a Federacija dva. Pritom Bošnjaci mogu glasati i za hrvatskog predstavnika (nije baš točna usporedba, ali zamislimo da svaki Hrvat može u Hrvatskoj glasati na listi za manjine i odrediti koji će predstavnik Srba ili Talijana biti izabran). I mnogi Bošnjaci su uredno zaokružili Hrvata – Željka Komšića. Onoga kojega nisu zaokružili Hrvati iz gradova u kojima Hrvati najviše žive.
Tako je Komšić u Posušju dobio 43 glasa, u Tomislavgradu 182, a Čitluku i Neumu 36, odnosno 35. U Grudama Komšić dobio je 40, u Širokom Brijegu 62 glasa. Nešto više je dobio u središnjoj BiH – Novom Travniku (1559 ili 15,87%) i Busovači (1423 glasa ili 19,64%). No jasno je – Hrvati su htjeli drugog predstavnika, Dragana Čovića. Ni Čović nije idealan političar, no to je tako u BiH, daj što daš, ali volju građana treba poštovati, pri čemu je ovdje volja Hrvata očigledno izigrana.
Komšić – radikalno protiv Hrvatske
Komšić je radikalnom retorikom protiv Hrvatske (već u nastupnom govoru najavljuje tužbu protiv Hrvatske) pokazao kako je sakupio glasove – popularan je među Bošnjacima. Osim toga, Komšić je u kampanji izrekao jednu na prvi pogled lijepu, no za BiH vrlo opasnu rečenicu:
“Ako želimo biti moderno europsko društvo, mi moramo odbaciti princip etničkog predstavljanja te shodno integracijama u europski pravno-politički okvir, raditi na izgradnji građanske države i građanskog pravnog poretka”.
Djeluje super? Građanska država. Jedan čovjek – jedan glas. Svi ravnopravni. Svi jednaki. Svi građani s jednakim pravima. Nema etničkog predstavljanja. Ali te težnje smo imali već u Jugoslaviji! Naravno, dolazile su iz Srbije, što za vrijeme Kraljevine, što 80-ih godina i znamo rezultat – obje države su se raspale u krvi. U višenacionalnoj državi, bila to Švicarska, Belgija ili Bosna i Hercegovina, upravo nacionalnu pripadnost treba respektirati i upravo kada se ona ne poštuje dolazi do krize, raspada i krvi, kako je završila i Juga.
Zamislite Jugoslaviju koja funkcionira po načelu “jedan čovjek jedan glas”, a u njoj Srba 36,6%, Hrvata 19,8%, Makedonaca 5,9%. Ta država je funkcionirala kako-tako dok se nacionalna jednakost poštovala, a čim je najveći narod pokušao ostvariti prevlast (zanimljivo, priča je počela ukidanjem ovlasti pokrajinama, čime je Srbija dobila tri glasa u predsjedništvu SFRJ), došlo je do potpune blokade i potom raspada države. Govoriti o građanskoj BiH znači zazivati točno isti scenarij – prevlast najbrojnijeg naroda, Bošnjaka, na račun drugih, a posebno, s obzirom na ustavno ustrojstvo, na račun Hrvata.
Hrvatima treba pomoći, ali ne sipanjem novca
Položaj Hrvata u BiH je loš i težak. Ima ih sve manje i ne žive dobro. To je zemlja i narod s kojom većina nas ima suvremene ili povijesne veze, mnogi od nas u Hrvatskoj su potomci ljudi koji su radi nevolje i stalnih ratova otišli iz BiH tražeći novi kraj. No to je divna, zanimljiva i prelijepa zemlja mnogih dragih i dobrih ljudi – Hrvata, Bošnjaka, Srba i drugih, pri čemu su ova tri naroda konstitutivna. Bez triju jednakih i jednakopravnih naroda nema BiH koje znamo. I to treba poštovati.
Ustavni ustroj Bosne i Hercegovine treba mijenjati – kroz tri entiteta, za svaki narod svoj ili drugačije, ali ovo očigledno ne ide. I dodatno – BiH nije Amerika. Kao što mi u Hrvatskoj respektiramo svoje manjine, tako BiH još više mora respektirati da u njoj žive tri naroda. Pobjeda Komšića govori da te ravnopravnosti nema. Ne može čovjek koji je dobio nekoliko desetaka glasova u hrvatskim gradovima reći da predstavlja sve Hrvate. A još kada u nastupnom govoru govori o tužbi prema Hrvatskoj oko granica i Pelješkog mosta (koji ni na koji način ne smeta BiH), traži samo kavgu za malo vlasti.
Hrvatska politika se mora probuditi i postati jasna oko BiH. Hrvatima tamo treba pomoći, ali ne trpanjem novca u projekte u BiH, već ostvarivanjem ustavne i nacionalne ravnopravnosti kako bi se mogli razvijati i graditi svoju sudbinu u toj dragoj i nama susjednoj zemlji. Vrijeme je jer skoro, ako se ovako nastavi pitanje je koliko će tamo ostati Hrvata, a onda ćete tek gledati kakve će se ideje i ekstremizmi početi pojavljivati. BiH mora ostati država triju naroda jer ako ćemo govoriti o građanskoj BiH, onda se odmah sjetite koliko je mrtvih donijela ta ideja u Jugoslaviji.
(Goran Vojković, index.hr)
