Šefovi država ili vlada EU su poslijepodne počeli još jednu videokonferenciju s glavnom temom kako osigurati sredstva za obnovu nakon krize. Osim šefova država ili vlada EU, na videokonferenciji učestvuju i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske središnje banke Christine Lagard i visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell.
Razlike su i prije sastanka bile tako duboke da je sam predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel odustao unaprijed od ideje usvajanja bilo kakve zajedničke izjave. Njemačka kancelarka Angela Merkel, koja nastavlja tradiciju da stavove svoje vlade uoči ključnih sastanaka EU iznese pred Bundestag, rekla je da će za konačni dogovor oko mjera na nivou EU biti potrebno malo više vremena.
– Evropski plan oporavka može poduprijeti obnovu u sljedećih dvije godine. Naša rasprava danas neće biti o detaljima ili o odluci o visini – rekla je Merkel, potvrdivši da će se detalji trebati doraditi u predstojećim danima, a to je zadatak i Evropske komisije i drugih tijela EU, ali i ministara financija država članica.
Glavne razlike su i dalje one između južnih i sjeverozapadnih država članica EU. Jedni žele da se na razini EU osiguraju sredstva u vidu izravnog finansiranja ili zajedničkog zaduživanja. No tradicionalno “škrte” države, odnosno one koje su veći neto uplatitelji u proračun Evropske unije, poput Holandije, Finske, Austrije, Njemačke i Danske, žele biti sigurne da će svi koji budu uzimali povoljne kredite za obnovu te kredite vratiti sami, da se ne bi dogodilo da netko mora platiti za druge. Zato se one protive “mutualizaciji” duga kroz takozvane korona obveznice.
Italija je država koja je najviše insistirala na “korona obveznicama”. Radi se o državi koja je najviše i pogođena pandemijom, ali koja je i prije ove pandemije bila prezadužena. Zahtjevi Italije da pomoć preko EU mora biti brza, velika i učinkovita naišla je na veliku potporu. Ali ne i zahtjev da to bude putem “korona obveznica”, kojima se najviše javno protivila Holandija, a iza koje su stale i mnoge druge države, uključujući i Njemačku.
I Italija je sada otvorena za razne ideje. Fond za obnovu je nešto oko čega se svi slažu, ali ne i oko načina kako podijeliti odgovornost i rizik.
Ove države traže da fondovi koji će se stvoriti kao zajednički za obnovu budu ograničeni i po visini i vremenski, kako bi se znalo da se mogu odnositi isključivo na suočavanje s posljedicama korona krize.
Ova kriza se pojavila upravo u vrijeme kada ističe višegodišnji finansijski okvir EU, a novi još nije dogovoren. Jedini konkretan novac koji je mogao biti državama članicama na raspolaganju jest onaj koji je ostao neiskorišten. Sve ostalo su još uvijek prijedlozi, mogućnosti, krediti ili garancije za kredite.
Kako je i ova kriza bez presedana, tako će biti i mjere za oporavak. Jer niti jedna članica neće ostati bez teških posljedica, i bogatiji sjever i siromašniji jug trebaće veliku pomoć.
Za očekivati je da će lideri EU nakon ovog samita čekati prijedlog Evropske komisije o višegodišnjem finansijskom okviru za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Taj bi prijedlog mogao biti okosnica svih mjera za oporavak. Jedna od mogućnosti jest da barem za prve dvije godine, dakle 2021. i 2022., sredstva iz evropskog proračuna posluže kao garancije za zaduživanje država članica ili kao okosnica za mobiliziranje novca potrebnog za oporavak. Ako bi se situacija normalizovala, onda bi se proračun vraćao na normalu.
Zato se s velikom znatiželjom čeka prijedlog Komisije kako bi se vidjelo na koji će način višegodišnji finansijski okvir i fondovi za oporavak biti povezani. Postoji opasnost da se zbog toga dodatno smanje i sredstva iz kohezijske politike, što bi išlo na štetu novijih i siromašnijih država članica.
(Jutarnji.hr)
