Nakon nekoliko dana protivrječnih izjava, Tramp je u ponedjeljak signalizirao prvu moguću deeskalaciju sukoba, navevši 15 tačaka sporazuma postignutih u, kako je rekao, produktivnim razgovorima s Iranom.
Međutim, Teheran je izjavio da nikakvog dijaloga nije bilo.
Najoptimističnije tumačenje sada je da su i SAD i Iran došli do tačke u kojoj bi cijena dalje eskalacije bila toliko strašna da objema stranama treba izlaz.
Takva spoznaja može označiti početak kraja rata. Tramp je neprijatelje doveo na ivicu provalije prijeteći bombardovanjem iranskih elektrana ako ne otvore Ormuski moreuz, ključnu tačku za izvoz nafte.
Teheran je obećao da će uzvratiti udarom na vitalnu infrastrukturu u zalivskim državama koje su saveznice SAD. Takav sukob mogao je izazvati globalnu recesiju i pogoršati teške humanitarne uslove za iranske civile kojima je Tramp obećao pomoć. Ipak, mnogo je razloga za sumnju da je rješenje na pomolu.
Zbog višednevne nestabilne i protivrječne Trampove retorike i nesposobnosti njegove administracije da pruži dosljedan razlog za rat ili isplanira izlaznu strategiju, nijedna pojedinačna izjava iz SAD nema kredibilitet.
Predsjednikova navika da krši vlastite rokove znači da niko ne bi bio iznenađen ako prekrši i spopstveni petodnevni moratorijum na napade.
Moguće je da Tramp kupuje vrijeme iz još jednog razloga: američke snage koje bi mu omogućile invaziju na ostrvo Harg.
Jedna američka ekspediciona jedinica marinaca poslata iz Japana uskoro bi mogla stići u regiju, ali druga je s američke Zapadne obale krenula tek prošle sedmice.
Takođe, Tramp je sklon hiperbolama. Iskustvo sugeriše da bi njegovo preuveličavanje diplomatskog napretka i tvrdnje da Iran “očajnički” želi dogovor mogle biti pretjerane, iako je ponekad namjerna obmana alat kojim se državnici koriste kako bi stvorili prostor za napredak.
Predsjednikove oscilacije, u kojima je jedan dan govorio o “okončanju” rata, a drugi o njegovoj eskalaciji, nespojive su s tradicijom stabilnog ratnog vođstva, ali su suštinski dio njegovog stila.
Do ponedjeljka se sve činilo kao varka koja mu je omogućila da tvrdi kako su njegove taktike “čvrste ruke” dovele do diplomatskog pomaka.
Veliki gubici
Ta nepredvidivost i sklonost ublažavanju kriza koje je sam stvorio poznate su iz Trampovog života, poslovne i političke karijere. Svaki se dan često svodi na borbu da ostane na nogama do večeri.
Tom tehnikom Tramp odlaže suočavanje s posljedicama svojih postupaka. Ipak, postoji otrežnjujuća mogućnost da bi se njegova nestalna metoda u Persijskom zalivu mogla suočiti s izazovom koji nadilazi njene granice, piše CNN dalje, a prenosi Index.
Iako bi Iran u američkom i izraelskom napadu mogao da pretrpi veoma teške gubitke, sukob koji je ušao u četvrtu sedmicu pokazao je i moć Teherana.
Djelotvornim zatvaranjem Ormuskog moreuza, Iran drži svjetsku ekonomiju kao taoca. Logika nalaže da režim koji je i prije rata bio ultraradikalan vjerovatno neće biti otvoreniji za Trampove zahtjeve nakon ubistva svog vrhovnog vođe i pretrpljenih napada.
Pregovori i režim
Trampovi uslovi za kraj rata – koji bi vjerovatno uključivali odricanje Irana od nuklearnog programa i balističkih projektila – mogli bi biti nepremostiva prepreka. Posljednje tri sedmice pokazuju zašto bi se odmetnički režim mogao odlučiti upravo za takve “polise osiguranja” protiv budućih napada.
Čak i ako pregovori započnu, nije jasno ko bi pregovarao za Iran. Režim koji je decentralizovao vlast i izgubio ključne figure mogao bi imati problema s donošenjem kolektivnih odluka. A ako, kako neki stručnjaci vjeruju, Islamska revolucionarna garda sada ima potpunu kontrolu, mogla bi zauzeti još tvrđi stav.
Takođe, ne bi bilo iznenađujuće da iranski zvaničnici Trampove preokrete i protivrječnosti protumače kao znak da njihova strategija nametanja ekonomskih posljedica djeluje.
Gotovo sve Trampove opcije su loše
Niko ne može znati šta sada slijedi. Moguće je da su napadi izazvali fatalne pukotine u režimu koje još nisu vidljive, ali za sada nema jasnih javnih znakova raspada. Vazdušni napadi ozbiljno su smanjili iransku regionalnu prijetnju.
Ali, ako ga sirova sila već nije bacila na koljena, Tramp još nije objasnio zašto bi se Iran odrekao svoje glavne poluge – kontrole nad moreuzom – bez značajnih američkih ustupaka.
Lako je videti zašto bi predsednika mogla privući mogućnost pregovora. Treba mu izlaz jer su mu gotovo sve opcije neprivlačne.
Mogao bi da eskalira rat u sadašnjem obliku, ali nema garancija da bi to osiguralo siguran prolaz brodova.
Mogao bi poslati kopnene trupe, ali time bi prešao politički Rubikon koji bi podsjetio na “vječne ratove” protiv kojih se borio.
Opcija TACO (Trump always backs off) – povlačenje i proglašenje pobjede, bila ona stvarna ili ne – čini se privlačnom. Ali odustajanje bi američke zalivske saveznike ostavilo izloženima bijesnom i osnaženom Iranu.
Takođe, završetak rata bez osiguravanja iranskih zaliha visoko obogaćenog uranijuma mogao bi Teheranu jednog dana da omogući da krene prema nuklearnom oružju i potkopao bi Trampovo najdosljednije opravdanje za rat.
