Zahvaljujući svojim roditeljima, uglednim muzičarima, virtuozu na harmonici Elvidinu Edi Kriliću i njihovoj majci violinistici i pedagogu Dini Krilić, ne samo da njeguju ljubav prema muzici nego i snažno čuvaju tradicionalne bosanskohercegovačke zvuke od zaborava.
Talent su nesumnjivo naslijedili i od svog djeda Mustafe Krilića koji je bio dugogdišnji član Narodnog orkestra Radija-televizije Sarajevo. Njegovo ime dobro je znano starijim generacijama, jer zvucima s harmonike rahmetli Mustafa uveseljavao je dugo, dugo, bosanskohercegovačku naciju pa i šire. Njegovao je sevdalinku i bio jedan od najboljih muzičkih pratilaca, davao joj je posebnu draž i imao prepoznatljiv stil.
Nažalost, od ovog velikana bh. muzičke scene njegova unučad nisu imala priliku učiti, s obzirom na to da je Mustafa Krilić preminuo 13. aprila 1996. godine, ali je njegovim stopama već tada čvrsto koračao njegov sin Edo Krilić.
Nekoliko godina ranije, na samom početku agresije na BiH, Denajevo ime odjeknulo je našom zemljom u kontekstu koji je sasvim daleko od muzike. Naime, Denaj je bio prvo teško ranjeno dijete u sarajevskom naselju Grbavica. Rasprskavajućim metkom pogođen je u glavu dok je kao dvadesetromjesečna beba sjedio na tuti. Očajni roditelji pokušavali su na sve načine pomoći svome djetetu, a na njihove apele reagirala su dvojica tadašnjih tjelohranitelja predsjednika Alije Izetbegovića, koji su ranjenu bebu blindiranim kolima prebacili u bolnicu Koševo.
Iz stanja kome i teškog ranjavanja, zahvaljujući velikom trudu doktora, Denaj uspjeva prevazići prve prepreke te u pratnji majke biva izmješten u Innsbruck na dalje liječenje i rehabilitaciju. Dvije godine kasnije pridružuje im se i otac Edo, a njihova nova adresa postaje Tiroli.
Već s tri godine on počinje svirati violinu i nastavlja sve do drugog razreda osnovne škole, nakon čega pokazuje interesovanje i za druge instrumente. Danas svira kontrabas, bas gitaru i harmoniku i živi u Klagenfurtu gdje studira nastavni smijer za džez muziku, dok u izbornoj nastavi izučava harmoniku.
Njegova sestra Doa rođena je 1997. godine i živi u Beču gdje studira Nauku o pedagodiji i obrazovanju. Od svoje četvrte godine svira violinu.
“Jako sam ponosna na naše roditelje i ono što su postigli. Kad razmislim kako su započeli novi život u Austriji to je nevjerovatno. Čak se sjećam kako su započeli svirati zajedno. Poslije ovih devet godina zajedničkog sviranja, njihov svaki nastup čini mi se kao da je prvi. Kad sjedim i slušam njihov koncert, uvijek iznova dobijem jedan nevjerovatno lijep osjećaj. Vidjeti zadovoljstvo na njihovim licima i sreću na licima u publici, to je nešto sasvim posebno. Oni šire ljubav i sreću svojom muzikom i to je najbolji dar koji se ljudima može dati. Živjet s njima je veoma uzbudljiv, počevši od putovanja širom Evrope do ranog buđenja zvucima harmonike ili violine,” govori Doa za Radiosarajevo.ba.
Majka Dina bila je i njen prvi muzički pedagog.
“Prvo sam učila violinu kod mame, zatim sam izučavanje nastavila u Državnoj muzičkoj školi, potom na Konzervatorijumu u Innsbrucku, sve do kraja srednje škole. Trenutno živim u Beču gdje studiram u području pedagogije i pomalo radim. Ipak, niti bih mogla niti želim zamisliti život drugačijim. Imamo roditelje koji su činili ono što ih čini sretnim, tako da smo i mi odrasli u takvoj atmosferi. Kao dijete poznavala sam muziku koja nije tipična za taj uzrast. Svim ljudima koji nas poznaju, bez obzira u kojoj to državi bilo, na pomen našeg prezimena je prva asocijacija muzika. I ja sam se žrtvovala za muziku, ne samo vježbajući, nego sam i prije nekoliko dana ustupila mjesto u autu bratovom kontrabasu, a ja u Sarajevo doputovala autobusom,” govori Doa kroz osmijeh.
Dakle, sve za bratovu ljubav koji se ni na odmoru u rodnom Sarajevu ne odvaja od instrumenata.
“To je meni ljubav, ljepota, ono oko čega se vrti sav moj život. Probao sam nešto drugo da radim, čak sam i razmišljao da nešto drugo studiram, jer biti dobar muzičar zahtjeva mnogo odricanja, ali sam na kraju shvatio da je muzika ono što me ispunjava i čini sretnim. Nekada sam strastveno igrao šah i čak sam osvajao sa školskom ekipom turnire, ali za to trenutno nemam vremena. Vrijeme uglavnom trošim na vježbanje, otprilike nekih sedam sati dnevno,” ističe Denaj.
Na sceni je od malena te se nada da će njegova muzika uskoro u većoj mjeri doprijeti i do publike u BiH.
“Učestvovao sam na raznim koncertima i seminarima. Imao sam mnogo nastupa, jer sviram u raznim grupama i razne vrste muzike. Član sam i grupe „Salon Balkan“ u kojoj, osim mojih roditelja svira još jedan Bosanac, Emir Handžo i nas sjajni pjevač, Sarajlija Omer Livnjak. Moj najdraži koncert je koncert u Konzulatu Republike Austrije u Sarajevu prije nekoliko godina, a veoma drag mi je i koncert grupe „Salon Balkan“ u Minhenu na manifestaciji “Dani Balkana”. Nadam se skorom nastupu u Sarajevu,” dodaje Denaj.
Doa je, također, prikupila brojne nagrade i zahvalnice, a muziku nerijetko korsiti i kako bi pomogla ljudima u nevolji.
“Išla sam redovno na regionalna i državna takmičenja u Austriji i od svoje pete godine i osvajala nagrade. Također, od malena sam posjećivala razne kurseve , seminare i imala kontakte sa vrhunskim muzičarima i pedagozima, ali moj najdraži nastup je humanitarni koncert na kojem sam sa svojom omladinskom muzičkom grupom „Memeber Us“ 2014. godine za poplavljena područja u Bosni skupila 3.000 eura. Taj novac otišao je provjereno u prave ruke i to je nešto zbog čega sam bila jako sretna,” prisjeća se Doa.
Pitali smo ih i ko su njihovi muzički uzori.
“Imam ih puno. Kad krenem od kuće, tamo već imam mamu i tatu. Onda negdje čujete nekoga kako svira, pa ga slušate on vam se toliko dopadne, pa probate da svirate kao on, pa nađete drugog muzičara, pa vam se kod njega nešto svidi, pa probate nešto njegovo. Tako dolazite do svog stila u sviranju i to je ono dobro, to što se mi svi razlikujemo i niko ne može biti kopija nekog drugog,” pojašnjava Denaj, a njegovo mišljenje dijeli i Doa:
“Teško je reći ko su moji muzički uzori. Pored mame, tate i mog djeda, ima jako puno talentovanih muzičara, koji su utjecali na moj muzički ukus i razvoj. Ovjde moram napomenuti jednog sjajnog profesora violine sa Konzervatorijuma u Klagenfurtu, prof. Helfrida Fistera, koji je u pedagoškom smislu neponovljiv i pošto je on nešto kao mentor moje mame, bio je tu od mojih violinskih početaka. Zapravo, moja ljubav prema muzici nema granice. Volim klasiku, grčku muziku, tradicionalnu balkansku muziku, a isto tako i Little Richarda u rock&roll-u. To je isto kao da pitate majku koje joj je najdraže dijete”.
Denaj priznaje i da mu je dugo trebalo da shvati značaj prezimena Krilić u bosanskohercegovačkoj muzičkoj historiji, zbog čega je povremeno htio i odustati od aktivnog sviranja harmonike.
“Dugo vremena trebalo mi je da shvatim da Mustafa Krilić nije isto kao Edo ili Denaj Krilić. Upravo zbog toga je moje muzičko interesovanje bilo raznoliko. Jedno vrijeme sam se potpuno skoncentrirao na bas gitaru, možda upravo zbog nekog podsvjesnog osjećaja da će me ljudi uvijek porediti u sviranju sa Edom Krilićem. Međutim, shvatio sam da svako od nas ima ono „nešto“, što onaj drugi nema. Moj otac je virtuoz, koji ima balkansku muziku u malom prstu, a ujedno je i odličan pedagog, moja mama, osim što svira koncerte sa mojim tatom, izuzetan je pedagog i napisala je školu za violinu “Dina violina” sa novim didaktičkim pristupom. Ja sam jedna nova generacija i studiram džez, iako sa radošću učim i tradicionalnu muziku,” govori Denaj ističući da je Doa posebno nadarena za violinu, ali i za pjevanje i radi to, kaže, posebno osjećajno, ali i dosta stidljivo.
Također, njena velika ljubav je i ples.
“Pjevala sam, ali samo za svoju dušu, a plesanje je, pored violine, moja najdraža aktivnost. Sada manje sviram, ne plešem, jer nemam vremena. Možda ću se jednog dana početi opet profesionalno baviti violinom. Ne znam, a plesat ću i dalje na zabavama u bečkim parkovima. Trenutno se mne bavim profesionalno muzikom, jer uz moj studij, koji je vezan za pedagogiju, puno putujem i želim da upoznam što više kultura. Muzika je bila i bit će dio mog života i dalje ponekad nastupam, a šta će se dešavati u budućnosti vidjet ćemo,” nadovezuje se Doa.
Bez obzira na pomenute obaveze i putovanja, uvijek se nađe vremena za posjetu Sarajevu.
“Mi smo veoma vezani za BiH, ali i za Hrvatsku. Veliki dio vremena provodimo u Sarajevu, ali i u Dubrovniku, jer naš drugi djed živi na relaciji Sarajevo-Dubrovnik,” kaže Doa.
Ipak, ostaje žal što nije upoznala svoga djeda Mustafu, koji je preminuo godinu prije njenog rođenja.
“Čula sam puno priča o njemu i zahvaljujući modernoj tehnologiji, u mogućnosti smo vidjeti snimke, koji su dokaz njegovog velikog talenta na harmonici i njegove ljubavi prema muzici. To je neka osnova, na koju se nadovezala tatina ljubav i poznavanje tradicionalne muzike, a sa druge strane i mamin interes i trud na upoznavanju drugih vrsta muzike osim klasične. Svi oni su me napravili onom osobom koja je tradicionalna, ali i otvorena za nove stvari. Nisam samo učila o bosanskohercegovačkoj kulturi i muzici, nego općenito o važnosti muzike u životima ljudi. Smatram da muzika ujedinjuje ljude i stvara nešto poput zajednice koja dijeli ljubav. Posebno u današnje vrijeme sukoba i nemira, po meni je važno imati nešto što će ujediniti ljude, a muzika ima univerzalan jezik, koji u ljudima izaziva emocije,” uvjerena je Doa.
Denaj ističe kako je, ipak, sretan jer postoje tragovi koji oživljavaju sjećanje na Mustafu Krilića.
“Ne sjećam se djeda, ali iz onoga što sam čuo, fasciniran sam njegovim sviranjem i činjenicom da je on to sve sam naučio. Taj način na koji je svirao narodnu muziku za ono vrijeme bio je relativno progresivan I zato je za mene njegov način sviranja veoma interesantan. Mišljenja sam da bi se općenito nove generacije trebale više orjentirati na slušanje starih snimaka, jer se bojim da prevelika „modernizacija“, ubacivanje elemenata iz drugih vrsta muzike (bugarske, makedonske, romske) u bosanskohercegovačku narodnu muziku nije progresivno, nego štetno. I u Austriji postoji izvorna narodna muzika, koja se prenosi sa koljena na koljeno u originalnoj formi. Iako omladina možda ne zna ko je bio Mustafa Krilić, jer mi se čini da se taj muzički izraz sve manje koristi, to ne umanjuje njegov značaj u razvoju narodne muzike,” zaklučuje muzičar.
Na kraju Denaj, koji je u svoj svojoj nevinosti iskusio najteže posljedice rata, koristi priliku da se javno zahvali svima koji su učestvovali u njegovom spašavanju u ratnom Sarajevu.
“Posto prvi put javno govorim, želim da se zahvalim svima koji su učestvovali u mom spašavanju, tog 21. aprila 1992 godine. Želim da pošaljem poruku MIRA I LJUBAVI. Pokušajmo učiniti sve da na Zemlji vlada mir. Rat ne bira svoje žrtve. Koliko je ubijene i ranjene djece. Mogu vam reći, da odrastanje ranjenog djeteta nije lako. Sve i da ne postoje objektivne teškoće nastale na mjestu ranjavanja, postoji trauma koja nastaje samim činom ranjavanja. Bez obzira da li se sjećate ili ne sjećate tog momenta, trauma je duboko urezana u vašu podsvijest i nekada reagirate na neke stvari, a ne znate da je vaša reakcija posljedica trauma,” poručuje Denaj, a mi vam preporučujemo i da poslušate neke od izvedbi porodice Krilić.
