Izvješće, koje je UN-ovu Vijeću za ljudska prava predao njegov posebni izvjestitelj za krajnje siromaštvo Philip Alston, zaključuje da bi poslovni svijet trebao igrati ključnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena, ali i da se na njega ne može osloniti da se brine za siromašne.
“Preveliko oslanjanje na privatni sektor moglo bi dovesti do scenarija klimatskog aparthejda u kojem bogati plaćaju kako bi izbjegli prevelike vrućine, glad i sukobe, dok je ostatak svijeta prepušten patnji”, napisao je Alston.
Naveo je kao primjer ranjive Njujorčane koji su ostali bez struje ili zdravstvene skrbi kada ih je 2012. pogonio uragan Sandy, dok su “sjedište Goldman Sachsa štitili deseci tisuća vreća s pijeskom i imalo je struju iz svojeg generatora”.
Isključivo oslanjanje na privatni sektor za zaštitu od ekstremnih vremenskih prilika i porasta razine mora “gotovo bi jamčilo masivna kršenja ljudskih prava, pri čemu bi bogati bili zbrinuti, a najsiromašniji bi bili zaboravljeni”, napisao je.
I u najboljem scenariju stotine milijuna ljudi suočile bi se s nesigurnošću u opskrbi hranom, prisilnom migracijom, bolestima i smrti.
“Čak i u najboljem scenariju, stotine milijuna ljudi suočile bi se s nesigurnošću u opskrbi hranom, prisilnom migracijom, bolestima i smrti.”
U izvješću se kritiziraju vlade što ne čine puno više od slanja dužnosnika na konferencije da održe “mračne govore”, iako znanstvenici i aktivisti za klimu zvone na uzbunu od 1970-ih.
“Trideset godina konvencija čini se da je postiglo jako malo. Od Toronta do Noordwijka, od Rija i Kyota do Pariza, jezik je zamjetljivo sličan, a države nastavljaju odgurivati limenku dalje niz cestu”, napisao je Alston.
“Države su prešle preko svakog znanstvenog upozorenja i praga, a ono što se nekoć smatralo katastrofalnim upozorenjem sada izgleda kao najbolji scenarij.”
Do 1980. SAD je, primjerice, doživio 214 vremenskih i klimatskih katastrofa koje su stajale milijardu dolara ili više, a ukupno 1,6 bilijuna dolara.
(index.hr)
