Vjerujem da je ta politika namjerno takva jer vjerovati da se radi o nenamjernoj pogrešci znači vjerovati da su ti djelatnici iracionalni, pretpostavka koja im ne izgleda uvjerljivom. Prema tome, pogrešna politika namjerno je pogrešna, a to opet, iako na prvi pogled nerazumno, ipak može služiti nekoj racionalnoj svrsi. Kakvoj točno? I kako je moguće da se ta svrha održava već dvadesetak godina?
Takav je dizajn ipak moguć ukoliko dizajner posjeduje dovoljnu količinu makijavelističke političke sposobnosti. Jasno je na kojim je premisama Dejton potpisan, koncem 1995., i jasno je kako je organizirano njegovo kršenje, posebno u razdoblju od 1998. do 2014. I jasno je kako je ta povreda izvornog značenja Dejtonskog Ustava, inače posve vidljiva, javna i čak ponižavajuće izravna, bila dijelom i pseudo-legitimirana kroz domaće strukture. No, također jasno je da, unatoč tim povredama i brojnim krizama, izvorna dejtonska struktura sačuvana je, što jest tražilo veliku sposobnost makijavelističkog balansiranja i improviziranja. Republika Srpska očevidno i dalje postoji, sa svojom politikom i svojim prirodnim težnjama za samoodređenjem, sa nešto umanjenim ovlastima u odnosu na one izvorne, ali vjerujem i sa izrazito uvećanom vjerom u neodrživost dejtonske, ili bilo kakve, BiH. Ne vjerujem da će se ovlasti Srpske dodatno umanjivati. Vjerujem i da je dotični čin umanjivanja, a s njim i spomenuta pogrešna politika, namjerno upriličen kako bi se Srbe, velikim dijelom i Hrvate (koji su vrlo loše prošli u Federaciji BiH, i de facto su svedeni na manjinu sa značajno umanjenim ustavnim pravima), otuđilo, ili „pikalo u oko“, u vezi sa Dejtonom, i kako bi stanje političkoga rata bilo nastavljeno i produženo i u post-dejtonsko vrijeme, od 1995. do danas (Molim čitatelja da mi ovdje vjeruje na riječ, a za detalje upućujem na moju knjigu Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press 2019, posebno Zaključak)). To je ta svrha koja traje već dvadesetak godina, i u svijetlu koje pogrešne politike ipak izgledaju racionalno.
BiH, kao država, dakle, realno ne postoji. Ona ima svoju nametnutu zastavu, himnu bez riječi, svoje pseudo-praznike (1. mart??), čak i svoje predstavnike u svijetu, poput Martine Mlinarević, Bisere Turković, i Svena Alkalaja. Međutim, sve to puka je iluzija državnosti. Ambasadori BiH ne zastupaju jasne politike, posebno ne na profesionalan način, niti u ključnim institucijama sjede ljudi kojima je stalo do nekog zajedničkog dobra za oba entiteta i sve narode. Državne institucije mjesto su stalne svađe, nefunkcionalnosti, pod stalnom prijetnjom blokada, i njihova je produktivnost minimalna i zanemariva. Ilegalni migranti, uključujući bivše teroriste i pripadnike ISIL-a, prolaze kroz BiH kao kroz švicarski sir. Dodatno, teritorijalno, narodi su danas jasnije i čišće podijeljeni nego krajem 1995., što je još jedan znak činjenice da Dejtonski mirovni sporazum nikome nije donio mir, i da je riječ o pukoj kopreni, iluziji, uprizorenju.
Kome svrha treba? Možda treba Americi zbog simulacije raznih dodatnih stvari: na primjer, kada imate takvo stanje stvari, Amerikanci mogu pričati bajku o novome Hladnome ratu oko BiH, utjecaju Rusije na bosansko-hercegovačke Srbe, i slično. Ili, mogu pričati bajku o sebi kao zaštitniku i prijatelju bosansko-hercegovačkih Muslimana, koje su navodno zaštitili ali na način da su, 2015., u Vijeću Sigurnosti pokušali „genocid“ u Srebrenici proglasiti skoro pa dijelom međunarodnoga prava, što im na sreću nije uspjelo (to je naravno dvoznačna bajka koja pomaže i mnogi drugim islamskim zemljama u širenju propagande o Muslimanima kao žrtvama globalnih nadmetanja; bajka je igrala izravnu ulogu i u jačanju popularnosti, dakle i izbornoj pobjedi, Redžep Tajipa Erdogana i njegove stranke u Turskoj). Također, sa bajkom u kojoj postoji „problematična država BiH“, Amerika može Evropi reći da nije riješila, ili da loše rješava svoj, „evropski problem“ te da njen, evropski Visoki Predstavnik nije dovoljno agresivan (što su, kolikogod to zvučalo bizarno, rekli mnogo puta do sada). Dakle, za jednu fikciju od države, za lošu, pogrešno vođenu državu postoji, iz američke perspektive, mjesto u sva tri velika globalna trokuta: Amerika-Evropa-BiH; Amerika-BiH-Rusija; Amerika-islamski svijet-BiH. No, u sva tri trokuta, BiH služi svojoj svrsi samo ukoliko ostaje inherentno problematičan politički svijet, ili političko stanje, ne realna država ili uređena ljudska zajednica koja operira prema slovu zakona. To znači da poslije 1995., i rata u BiH, nikada nije ni postojala stvarna namjera, kod ključnih međunarodnih aktera, da BiH funkcionira kao stvarno samostalna, funkcionalna i održiva, federalna državna struktura.
Hoće li doći do promjene? Što je potrebno da se stanje promijeni? Postoji, naravno, mnogo scenarija. Postoje nesumnjivo i razni međunarodni interesi, ponekad nejasni samim akterima, ponekad različito interpretirani od strane različitih stranaka unutar jedne te iste države.
Međutim, zanimljivo je da je ruski ambasador u BiH, Petar Anatolijevič Ivancov (vidi https://avaz.ba/vijesti/bih/554381/ivancov-vanjski-faktor-samo-suzava-prostor-za-unutrasnji-politicki-dijalog-u-bih ), nedavno izjavio da se Rusija osjeća usamljenom u svom poštivanju izvornog Dejtona, nacrta dva jaka entiteta, povezana slabom središnjom vladom, uz postojanje i poštivanje interesa tri konstitutivna naroda, ravnopravno, konzistentno, i podjednako. To je znakovito. Možda će Ruska Federacija uskoro mijenjati politiku u odnosu na BiH. Možda će to učiniti i Republika Hrvatska. Ne znam. Moguće je da riječi ambasadora Ivancova signaliziraju da je veliki dio međunarodne zajednice donekle i zasićen pokušajima oko BiH postavljenima na pogrešne premise, te da se na horizontu polako pomalja promjena.
Osobno vjerujem da je BiH potreban miran i dogovoreni razlaz, tj. civilizirani razvod, prije svega zbog demokracije, transparentnosti, i sazrijevanja i moderniziranja samih regionalnih nacija i zajednica (trenutno, naša se energija najviše troši na „pravljenje magle“ kroz kontinuirani međusobni sukob, što omogućuje međunarodni nadzor i intervenciju, čak i ekonomske profite nekim akterima, ali sputava zdravo i transparentno rješavanje odnosa unutar regionalnih zajednica; možda to Bošnjacima-muslimanima nije važno; Srbima i Hrvatima siguran sam da jeste).
Jedan od „supružnika“ nezgodno se ponaša, i čini to već duži period. Ponaša se kao da je cijela kuća njegova iako je ta kuća proizvod zajedničkoga rada sva tri supružnika, rada u kojem dominiraju i centripetalne ali i centrifugalne sile, što je, obzirom na regiju, i okolnosti, posve normalno. To kod druga dva supružnika prirodno stvara osjećaj da je kuću potrebno prodati pa da svako ide sebi (ovo važi usprkos javnoj retorici HDZ-a). Ili, da je potrebno kuću podijeliti. No, onda ovaj problematični supružnik zaprijeti ratom i izbacivanjem ostalih supružnika iz kuće. To je dosta nezgodno iako zapravo povećava vjerojatnost razvoda i za razvod nudi dodatni, možda i neoborivi i konačni, argument. Nezgodno je to što nezgodni, problematični supružnik ima i svoje pomagače izvan kuće – oni ga ohrabruju, i dodatno pojačavaju, u njegovom problematičnom ponašanju. Imajte također na umu da će, u svakom budućem i mogućem aranžmanu, supružnici u najmanju ruku morati ostati vezani jedni za druge barem kao susjedi. I kao što nije dobro imati ludoga, ili vrlo nezadovoljnoga, supruga, ili suprugu, nije dobro imati ni ludoga, ili vrlo nezadovoljnoga, susjeda, ili susjedu.
Pitanje je koliko će sve ovo trajati. Pitanje je koliko uopće može trajati. No, ta pitanja manje su važna od dva pitanja za koja smatram da su inherentno teška. Očevidno je da će prijelaz, odnosno razvod, morati biti bolan. No, čini se da, za sada, nitko ne radi konkretne poteze prema rješavanju problema, prema razvodu. Ili prema podjeli. Ne razumijem zašto (PRVO PITANJE). Očevidno je da ćemo svi morati neko se vrijeme strpjeti kako bi problem bio riješen; ako ne bude tako, onda je jasno da nećemo imati normalan ljudski život; ne samo mi, koji smo već „otpisani“, nego generacije koje dolaze, dvije-tri najmanje. Ne vidim ni dovoljno aktera koji bi se potpisali pod prethodnu rečenicu, koji su dakle svjesni dramatičnosti cjelokupnoga „aranžmana“ u BiH.
Amerikancima je relativno lako. Oni su dovoljno veliki i smatraju da novcem mogu kupiti sve što žele. Sa određenim akterima u BIH napravili su određene aranžmane. Također, kadgod im je trebalo, uvodili su unutarnje podijele u sve konstitutivne narode, bez ikakvih problema. To im je trebalo jer su im trebali domaći „izdajnici“. Oni koji će promijeniti priču, i dodatno usložiti problem.
Ni to nije nešto što može vječno trajati. Pod kojim bi uvjetima SAD mijenjala svoju politiku u odnosu na BiH? Ukoliko bi nestabilnost BiH vodila do velike svađe na međunarodnome planu, da li bi tada SAD zbilja stala iza projekta „Dejtonske BiH kao međunarodne diktature obilježene trajnim stanjem rata, tj. trajnim izvanrednim stanjem“? Ili bi pristala na neke kompromise koji bi značili političko rješenje na duži rok, neku vrstu trajnijeg rješenja „problema SFRJ“ koji još uvijek nije riješen? Jeste li primijetili da se netko ozbiljno bavi ovim pitanjem, ili da lobira u smjeru davanja nekog specifičnog odgovora? (DRUGO PITANJE)
Amerikancima u BiH čini se, prema njihovom dosadašnjem ponašanju, najviše trebaju robovi. Jedna masa koja se po potrebi može oblikovati, čak i zapaliti. Tu masu pak, prema preferencijama SAD, politički bi trebale predstavljati figure slične takozvanim „crnim goničima robova (black slave drivers)“ (iz vremena prije američkog Građanskog rata na američkome robovlasničkom Jugu) koji su sami bili robovi, no robovi sa privilegijama: osobe koje su svoju moralnost prodale za nešto ugodnosti i osjećaj minimalne superiornosti, bolju plaću i ugodniji smještaj, u odnosu na svoju braću-robove. Ne kažem da su svi politički predstavnici u BiH takvi, ali mnogi od njih, baš poput crnih goniča robova, posjeduju neku maglovitu „moć nadolje“, moć u odnosu na „izborno tijelo“ koje je važno samo nekoliko dana u godini; „moći nagore“, a i u horizontalnome smjeru, lišeni su skoro stopostotno, a to im uopće ne smeta.
Volio bih kada bi se to mijenjalo. Ali siguran sam da se problem BiH neće riješiti sam od sebe. Također sam siguran da se neće riješiti bez sudjelovanja međunarodne zajednice, i to velikih igrača. Treće, siguran sam da se neće moći riješiti osim konsenzusom, dakle, jednoglasnim pristankom svih ključnih, i relevantnih, aktera (Važno je i pitanje tko danas u BiH sebe samo smatra relevantnim akterom, a tko u realnosti jest relevantan). Niko nikome neće moći nametnuti rješenje. To ipak ne znači da neki akteri neće biti primorani na dolaženje pameti, na brzo prepoznavanje određenih činjenica koje su u nekoliko posljednjih desetljeća posve ignorirali. Četvrto, impuls za promjenu morat će ipak doći u najvećoj mjeri iznutra. I peto, skoro sam posve siguran da svijest o potrebi promjene, i to smislene i racionalne, održive bez izvanjskoga uplitanja, ubrzano i sigurno sazrijeva i kod međunarodnih faktora. Naime, čini se da postoje neke naznake da sve više sazrijeva svijest o tome da problematične političke konstelacije mogu biti profitabilno eksploatirane, primarno od strane moćnog vojno-industrijskog sektora vezanog za SAD, ali da profit ipak ubire manjina i to u relativno kraćim vremenskim razdobljima, uvijek sa izrazito rizičnim posljedicama.
Pri tome, nije riječ niti o putu BiH ka EU, koja svakako postaje sve manje popularna i u samome europskom prostoru, niti o transatlantskim integracijama. Prvi preduvjet za zdravo i trezveno razmišljanje o BiH jest u oslobađanju od otrcanih političkih fraza, floskula, i „new age“-ideologija. Otprilike onakvo razmišljanje kakvo je pokazao Holbruk kada je, u avgustu 1995., Aliju Izetbegovića suočio sa sljedećim izborom: ili podjela BiH na tri neovisne države-nasljednice (to znači da je, protivno javnoj retorici, u jednome izvanredno važnome trenutku, Americi bila prihvatljiva potpuna dezintegracija BiH, nestanak BiH kao međunarodnog subjekta – vjerujem da je i danas tako), ili podjela na dva snažna entiteta povezana minimalnim federalističkim aranžmanom (sa „slabom središnjom vladom/državnom razinom“, prema Holbrukovom izričitom svjedočenju koje još uvijek stoji na stranicama njegovih diplomatskih memoara To End a War iz 1998).
Holbruk je ovaj izbor izveo iz sljedeća tri faktora: i) Izetbegovićevo realno djelovanje, neovisno o njegovoj retorici ili diskursu u svrhu unutarnje propagande, primjerice „ratovanje (tobože) protiv podjele i za jednu i nedjeljivu BiH (što je predstavljalo logičku kontradikciju)“ odnosno „odbrana od dvostruke izvanjske agresije“; ii) prethodni tajni dogovor sa Slobodanom Miloševićem; iii) činjenica da su Hrvati i Tuđman do tada prihvatili svaki ponuđeni mirovni sporazum o BiH te time indicirali da im je svaka opcija oko BiH prihvatljiva (a mjereno ponašanjem od 2000.do danas, čini se da im je u BiH prihvatljiva i opcija „Hrvata kao nacionalne manjine“). Također, imajmo na umu da je SAD početkom 1992. Aliju Izetbegovića motivirala na prihvaćanje oružanoga sukoba, sugerirajući mu da odbije sporazum vrlo sličan kasnijem Dejtonskom, i obećavši mu pomoć koja je u narednim godinama vrlo umjereno dolazila, ali uglavnom samo u obliku diplomatskoga lobiranja, da bi rat ipak bio završen, vrlo ironično, Dejtonskim kompromisom sličnim Lisabonskom nacrtu, „balansom nezadovoljstva“ i međunarodnim priznanjem i Republike Srpske (ali uz žrtvu od 100.000 ljudskih života kojima je plaćena Alijina naivnost, odnosno, da budem izravniji, glupost o kojoj Bošnjaci inače danas vrlo rijetko i vrlo nedovoljno otvoreno, i bez pravih pouka, govore).
(Piše: Dražen Pehar)
