Revidiran je Sanstefanski ugovor o miru i znatno smanjen turski uticaj na Balkanskom poluostrvu. Sasvim u duhu tog vremena, rješenja su donosili najmoćniji, ne pitajući ništa narode kojih se to najviše ticalo. Na temelju člana 25 ugovora potpisanog u Berlinu, Austro-Ugarska je dobila mandat da uvede red u Bosni i Hercegovini i stanovništvu te zemlje poboljša životne uslove.
U tumačenju odluka Berlinskog kongresa i opravdavanju vojne intervencije, ipak je u Austro-Ugarskoj kao parlamentarnoj monarhiji postojala razlika između zvaničnog stava, i javno iskazanih mišljenja različitih aktera društvenog i političkog života. Dok na jednoj strani službeni izvori proklamiraju i naglašavaju kulturnu, civilizatorsku misiju Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini, na drugoj karikaturisti listova: Figaro, Der Floh, Die Bombe, Kikeriki i drugih, daju ogoljenu, pragmatičnu i grubu sliku zbivanja, piše Valerijan Žujo u autorskom tekstu za portal nomad.ba.
Politička karikatura bečkih listova uoči vojnog zaposjedanja Bosne i Hercegovine, tokom operacija i nakon uspostave austrougarske uprave u zemlji, dakako, nije najpouzdaniji historijski izvor, ali umnogome pokazuje dominantno raspoloženje tadašnje javnosti prema tom događaju. Za razliku od predstavnika vlasti, karikaturist nije obavezan da diplomatskim jezikom kamuflira stvarno stanje i motive. Sem toga, po prirodi svoje vokacije, karikaturist se služi hiperbolom.
U pohodu na Bosnu i Hercegovinu, posebno perfidan potez bilo je formiranje okupacionog korpusa pretežno od vojnika slavenskog porijekla, uglavnom Hrvata, Slovenaca, Srba, Čeha, etc. Motivirani su bili idejom da katolike i pravoslavne oslobađaju turskog ropstva.
U štampi, austrougarska vojska, posebice vojskovođe, predstavljeni su superiornim i bezbrižnim, kao da je riječ o paradi. Neposredno nakon objavljivanja odluka Berlinskog kongresa i početka operacije zauzimanja dotadašnjeg osmanskog vilajeta Bosne i Hercegovine, karikature su još imale šaljiv i bezazlen ton. Dominiraju teme ljubavnih rastanaka, vjernosti i nevjere, očekivanja od zauzimanja egzotičnih bosanskohercegovačkih prostora.
Na naslovnici lista Die Bombe, od 28. jula 1878. godine, general Josip Filipović je predstavljan na konju pri trijumfalnom ulasku u nove zemlje. Prate ga polugole orijentalne ljepotice koje nose posude s ružinim uljem. Jedna simbolično nosi ključeve. U ovom kontekstu, dvije svinje ispred njih su, dakako, biber po pilavu…
Naslovnica istog lista od 4. avgusta prikazuje grofa Andrašija kako sabljom presijeca konopac kojim je za stablo bila privezana gola ljepotica, koja simbolično predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Naslov ovog prikaza je: Diplomatska ljubavna priča.
Tada se još činilo da će sve proći sasvim protokolarno i svečano. Stvorena je atmosfera kao da ljudi u Bosni i Hercegovini jedva čekaju ulazak austrougarske vojske, te da će „oslobodioce i civilizatore“ dočekati cvijećem i pjesmom. Međutim, službeni izvještaji generala Filipovića o borbama u Bosni i Hercegovini, posebno o bitkama kod Maglaja i pri zauzimanju Sarajeva, daju sasvim drugačiju sliku. Prelaskom Save, jedinice generala Josipa Filipovića suočili su se sa odlučnim otporom. Već nakon prvih sukoba bilo je jasno da zauzimanje Bosne i Hercegovine neće biti operetna predstava, nego krvava storija. U nekoliko teških bojeva (kod Maglaja, Jajca i Klokota) obje strane su imale goleme gubitke. Pohod je kulminirao 18. i 19. avgusta prilikom zauzimanja Sarajeva. Mada je Filipovićeva soldateska i brojem i opremljenošću nesrazmjerno nadmašivala vojsku branitelja, stanovnici Sarajeva, čak i žene i starci, hrabro su se borili i ginuli na ulicama, u kućama, u džamijama. Otpor stanovništva bio je iznenađujuće žestok i odvažan.
Kad je postalo jasno da od svečanog paradnog ulaska u Sarajevo neće biti ništa, prateći odvijanje ove povijesne drame, karikaturisti pomenutih bečkih listova radikalno su izmijenili ton. Nestalo je ležernih prikaza začinjenih orijentalnom idilom. Borci koji su se odupirali austrougarskim trupama, predstavljeni su kao poludivlji fanatici koji se suprotstavljaju svojim dobročiniteljima.
Propagandni aparat K und K promovirao je kontroverznog Saliha Vilajetovića, poznatijeg kao Hadži-Lojo, u vođu otpora, ali su bečki humoristički listovi, tog navodnog vođu predstavili kao bosonogog odrpanca. Na taj način se htjelo otpor stanovništva svesti na akciju neodgovorne i neorganizirane svjetine.
Zaista, sam „vođa“, Hadži-Lojo, nije učestvovao u oružanim sukobima i prvi put je vidio austrougarskog vojnika u jednom selu u Istočnoj Bosni, gdje ga je vojska pronašla iscrpljenog nakon samoranjavanja. On se sam bio ranio još u Sarajevu, da izazove empatiju kod sarajevskih uglednika, koji su ga oštro ukorili zbog populizma i pometnje koju je stvarao. U jednom proglasu Narodnog odbora, koji je bio stvarni organizator otpora, iskazana je jasno ideja o samostalnosti Bosne i Hercegovine. Ta ideja je ustanicima bila bliža od nastojanja da se uspostavi prijašnje stanje i Bosna i Hercegovina vrate u okrilje Osmanskog carstva.
Humoristički list Kikeriki, u broju od 15. avgusta 1878. godine u jednoj karikaturi pod naslovom Rashlađeno, već shvata stvarnu situaciju koja je daleko od operetne i povlači jezivu paralelu između rashlađenog šampanjca na Berlinskom kongresu i leševa austrougarskih vojnika koje sahranjuju u Bosni.
Isti list u broju od 29. avgusta predstavlja bosanskohercegovačke zarobljenike kao prljave divljake i u legendi navodi: Nadmašili su svinje u svakom pogledu (welche die Sau in jeder beziehung überschritten haben).
Na naslovnoj strani lista Die Bombe, od 18. avgusta 1878. godine objavljena je karikatura na kojoj osedlanog i zauzdanog Bošnjaka muslimana jaše mađarski husar (Kukoricza Jancsi). Sapienti sat.
List Der Floh, također 18. avgusta donosi karikaturu na kojoj general Filipović brezovom metlom mete gomilu sićušnih pripadnika otpora, predstavljenih s oružjem u ruci i turbanima na glavi.
Uprkos činjenici da su se austrougarskom okupacionom korpusu suprotstavili uglavnom Bošnjaci muslimani, austrougarska politika, nakon slamanja otpora računala je sa muslimanskom zajednicom kao osloncem u upravljanju zemljom. Utoliko se nije žurilo sa agrarnom reformom, pa su iznevjerena očekivanja kršćanskog stanovništva, ovisnog o bošnjačkim veleposjednicima.
Međutim, za razliku od službenog Beča, odnos komandanta okupacionog korpusa generala Filipovića prema Bošnjacima muslimanima bio je krajnje grub i potcjenjivački. Filipović je bio zagovornik priključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj odnosno Ugarskoj. Zbog svog ekstremizma već nakon nekoliko mjeseci on je opozvan. Za razliku od njega, zajednički austrougarski ministar finansija Benjamin Kalaj i civilni adlatus u Sarajevu Hugo Kučera bili su skloni muslimanskoj eliti.
Zanimljiva je činjenica, iznesena više puta u bečkim parlamentarnim raspravama o budžetu, da su sva ulaganja i gradnje u Bosni i Hercegovini, kao i izdržavanje vojske, žandarmerije i činovničkog aparata, tokom prvih 30 godina austrougarske uprave, padale na račun bosanskohercegovačkih prihoda (eksploatacija šuma, rudnih bogatstava, izvoza zanatskih, poljoprivrednih i stočarskih proizvoda, poreza, taksi…). Na račun tih prihoda, podizani su krediti kod velikih evropskih banaka.
O zvaničnom i nezvaničnom odnosu prema stanovništvu okupirane Bosne i Hercegovine, možda najbolje govori karikatura iz lista Kikeriki od 25. avgusta 1878. godine.
(Valerijan Žujo/nomad.ba)
