Čeferin, ustvari, nije objavio ništa novo ni senzacionalno glede bliže i dalje perspektive najmasovnijeg i najpopularnijeg sporta u svijetu. No, predsjednik UEFA-e dao je naslutiti važne evolucije koje će se dogoditi jednom kada ova opasna pandemija koronavirusa bude ukroćena.
Krenemo li od nultog stava, on se odnosi na ono što bismo svi željeli znati. A nije moguće.
– Koju god opciju razmatramo, A, B ili C, sve je to relativno, jer nedostaje temeljna postavka. Ne zna se, naime, kada će biti zaključena pandemija i život se moći vratiti u normalu.
To je zbir onoga što je predsjednik UEFA-e kazao i naglasio logičnost koju mnogi zaboravljaju, nudeći sto opcija, polemika i praznih priča o budućnosti nogometnih takmičenja. Niko, ali baš niko ne može procijeniti kada će države dati dozvolu da se mogu nastaviti treninzi klubova, a kamoli da dopuste organizaciju utakmica, sa ili bez publike. Dakle, dok se ne znaju ti osnovni parametri, svaka je priča na temu nastavka, i svaka dvojba kakvoće takmičenja sama sebi dovoljna.
Stvar prošlosti
Drugi važan naglasak koji je Aleksander Čeferin iznio, to je stav UEFA da će 87 % svojih raspoloživih sredstava vratiti u fudbal kroz svoje projekte. Ne zna se tačno koji je to finansijski okvir, ali svakako je važan alat kojim će se pomoći ligama u procesu prevladavanja teške krize izazvane pandemijom COVID-19.
Treći važan Čeferinov stav jest otvaranje UEFA-e prema opciji da se nacionalne lige zaključe nakon kraja juna, odnosno da se završe do septembra, odrede sudionici evropskih liga, te potom sezona nastavi početkom 2020./21. sezone. Time je praktično dao do znanja da UEFA računa s time da je više u sferi teorije nego praktičnosti da bi njen prvobitni krajnji datum (28. jun) završetka svih nacionalnih takmičenja mogao biti poštovan. Kako sada stvari stoje s evolucijom svih krivulja pandemije u Evropi, to neće biti moguće.
Na kraju, završni naglasak šefa kontinentalne organizacije, po našem kriteriju je i jedini pravi odgovor na sve dileme trenutka i perspektive.
– Jasno je da više ništa u svijetu, pa tako ni u nogometu neće biti kao i prije.
To je okvir za početak i kraj Čeferinova intervjua, jer nam se čini najvažnijom stvarnosti i epilogom posljedica pandemije. Dok se svi bave svekolikim umotvorinama kada će se, kako, gdje, s kim, nastaviti fudbalska takmičenja, zaboravlja se na realnost koja će tu perspektivu usmjeriti. Fudbal kakav smo poznavali do razbuktavanja pandemije stvar je prošlosti. Mnogima se to čini nelogično i neuvjerljivo predviđanje, čak i među akterima klubova, ali i najveći optimisti da će se stvari vratiti tamo gdje su i stale, pa nastaviti po istim principa, ubrzo će se suočiti sa stvarnošću. Ne samo zbog velikih ljudskih žrtava, opšteg straha svih stanovnika planete, ne samo zbog ogromnih globalnih finansijskih gubitaka, još manje zbog materijalnih kresanja u nogometu, sistemi funkcionisanja neće više biti isti. Za fudbal isto tako. Ili pogotovo za fudbal, koji je reflektorima obasjana i jasna metafora opštih društvenih odnosa i kretanja.
U crvenoj zoni
Fudbal je do pandemije imao razvijen život u zabludi. Pandemija je razotkrila svu ranjivost njegova sistema, a pogotovo je odala besmisao finansijskih mu parametara. Koronavirus je, primjera radi, pokazao da besramno veliki iznosi koji se troše za plate igrača, trenera i provizije popratnih aktera (npr. menadžeri i interesne grupacije) nemaju pokriće u realnim prihodima. Više ili manje cjelokupni je fudbalski sistem u svijetu u crvenoj zoni, zadužen i zato stalno traži kontinuirano nove izvore prihoda. Zato je napet kalendar do tačke kada pucaju sistemi takmičenja, fudbaleri i klubovi sve teže opstaju.
Lažna slika koju, recimo, opet otkriva Italija, čiji je nogomet stvarao privid velikog povratka nivoima investicija i dominacija 1990-ih godina, sada je s blokadom koronavirusa odala kako su klubovi Serie A zaduženi oko 2,5 milijardi evra. Uprkos tome, oni su pojačavali investiciju u igrače, misleći da je injekcija novca od TV prava dovoljna za novi “doping finansijske prirode”.
Ništa više neće biti kao prije. Što se svi prije osvijeste te stvarnosti, lakše će planirati svoju perspektivu za vrijeme kada će se fudbalski stroj opet pokrenuti. Razmišljati kako će se to činiti na isti način, i na isti postulatima kao i prije pandemije, odraz je neupućenosti ili odbijanja prihvatanja nove realnosti. U obe varijante će posljedice po takve lige, klubove i pojedince biti teže i komplikovanije za riješiti. I korak bliže potpunom kolapsu.
PLAN A
Nije baš jasno je li predsjednik UEFA-e aludirao na datume početka takmičenja i završetak dok je govorio da postoji plan A, B i C. No, idemo li od te postavke, brzo ćemo zaključiti kako je onda plan A, koji računa sa sredinom maja kao početkom nastavka takmičenja, nerealan.
Već u subotu je ministar italijanskog sporta i omladine Vincenzo Spadafora kazao:
“Sasvim je nerealno da bi takmičenja mogla započeti početkom maja. Upravo sam izdao naredbu da se vrijeme ‘stopa’ produži do kraja aprila. U istom vremenu neće se moći niti trenirati po klubovima. Fudbal mora shvatiti da više ništa neće biti kao prije. Od Serie A očekujem da će se preispitati i krenuti u novu eru, jer su i do sada živjeli u mjehuru od sapunice. Milionska primanja igrača, trošenja bez limita i pokrića, moraju postati prošlost.”
Italijanski pristup ukazuje da i u zemlji kojoj je još gore, Španiji, neće biti nikakvih aktivnosti do najmanje kraja aprila. Tamošnjim klubovima su blokade treninga produžene još dvije sedmice. Da bi se dopustili samo treninzi ekipa, nužno je barem sedmica dana bez novih zaraza u državi.
PLAN B
Drugi okvirni rok nastavka takmičenja je sredina juna. U optimalnim evolucijama posljedica pandemije, taj bi termin mogao doći u obzir. No, govoriti o pojmu optimalnog kad je u pitanju ovako nepredvidiv proces zaraze, ipak je jako teško. Uzmemo li, međutim, u obzir kad bi se klubovi mogli vratiti treninzima pri kraju maja(dakle, za oko dva mjeseca), tada se nameće logičan zaključak da će se nacionalna prvenstva prenijeti i u jul mjesec. Većinom su lige stale kada im je još na rasporedu bilo 10-12 kola. Uz obvezne evropske mečeve, nužno je barem mjesec i po dana da se ispune svi programi. To implicira da će se pomaknuti termini prelaznog roka, valjanost ugovora (posudbe) koji su trajali do 30. juna produžiti će se do završetka ovosezonskog takmičenja, te kvalifikacije za evropske lige. Ovaj “izlaz” iz krize ima jednu važnu, a ne baš naglašavanu manjkavost. To je izuzetno vruće vrijeme koje u većini Europe od sredine juna do avgusta predstavlja ogroman i zdravstveno vrlo opasan napor igrača. Pogotovo ako se bude igralo, a to je izvjesno, svaka tri dana.
PLAN C
Naoko pesimistična, ali u relaciji s aktualnom stvarnošću vrlo je realna opcija da se takmičenja nastave od kraja juna. To nam sugeriše da bi se sezona 2020./21. zapravo prenijela u termine sezone 2021./22. Po grubim predviđanjima, to bi značilo da će se finiš ove sezone odigrati do septembra, a nakon toga će odmah startati nova sezona. S obzirom na to da je Euro 2020. odgođen za jun 2021. godine, imali smo tako još jednu sezonu koja mora trajati nešto kraće, ali bi bila još više napaćena utakmicama. No, kako je ovo presedan za nogometnu stvarnost, lige i klubovi će se morati prilagoditi. To otvara pitanje mogućih drugačijih takmičarskih formata, bržeg ritma, otkaza nekih kup-takmičenja, smanjivanje pauza, igranje i u zimskim (težim uslovima) razdobljima kada neki odmaraju. Koji god plan postane operativan, a to će se znati samo onda kada se sazna ključan podatak – završetak mjera ograničavanja zbog pandemije – on će se pokazati argumentom kako je došao trenutak da se lige resetuju. To znači manje klubova, više slobodnih termina, manje suvišnih takmičenja. Svakako, to znači i reset finansijskih okvira.
(sportske.jutarnji.hr)
(FOTO: tportal.hr)
