To je dovelo do toga da su mnoge vlade pokušale usporiti stopu zaraze nizom mjera. Te će mjere, iako su nužne, imati direktan utjecaj na gospodarstvo, radeći različitim kanalima.
Prvo, oni će imati izravni učinak na proizvodnju i prodaju u mnogim sektorima, gdje će aktivnost djelomično ili u potpunosti propasti za vrijeme izvanrednih situacija, bilo kao rezultat poremećaja u opskrbi (uslijed nedostupnosti sirovina i radne snage ili na neki drugi način) ili pada potražnje (zbog prisilne promjene u obrascima potrošnje). Izravni gubitak BDP-a stoga je neizbježan s obzirom na put djelovanja potreban za suzbijanje širenja virusa. Već se procjenjuje da je trenutni gubitak proizvodnje veći od gubitka proizvodnje tijekom posljednje financijske krize.
Taj izravni gubitak BDP-a, koji će se velikim dijelom odražavati na pad potrošnje roba i usluga tijekom krize, bit će bolan, ali relativno podnošljiv. Nažalost, taj se direktni trošak treba pojačati prisutnošću neizravnog učinka značajnog smanjenja zaposlenosti, s posljedičnim gubitkom prihoda i potrošnje. Poduzeća su koristila različite mjere da ostanu u pokretu, onima koji su najviše pogođeni pružena je državna pomoć, neke povlače svoje kreditne linije, a druge su izdavale novi dug. Banke, međutim, još uvijek oklijevaju osigurati opsežno financiranje gospodarstva, zbog vjerojatnosti neplaćanja i vjerojatnog pogoršanja stanja u svojim bilancama, većina ih traži vladina jamstva ili su već prilagodili troškove financiranja. U slučaju da banke idu naprijed i pod uvjetom da bi dodatna sredstva u širokom obimu povećala zaduženost poduzeća, trajno bi oslabila njihove bilance i mogla bi uzrokovati – prije ili kasnije – val bankrota ili u najboljem slučaju, vrlo pogoršana bilansa stanja. A da i ne spominjemo širok utjecaj na kreditni rejting i s tim povezane posljedice.
Za minimiziranje neizravnih ekonomskih učinaka coronavirusne krize potreban je brz i dobro usmjeren odgovor politike koji je proporcionalan veličini izazova. Jedan od pristupa koje je odabrala većina vlada jest stupiti u pomoć i osigurati pogođenim firmama (i samozaposlenim radnicima) sredstva da nastave ispunjavati svoje plate i neizbježne troškove, bez povećanja svojih finansijskih obaveza. Ta pomoć u većini slučajeva ima oblik (nepovratnog) prijenosa tijekom razdoblja prisilne neaktivnosti.
Nažalost, ova strategija samo prebacuje problem vladama, koje bi trebale povećati porez, kontraproduktivno povećati teret kućanstava i firmi ili se zaduživati na tržištima kapitala i povećati opterećenja dugova, što bi opet rezultiralo višim porezima u budućnosti. Unatoč opuštenim ograničenjima fiskalnog bilansa proračuna u državama EU-a, to će dovesti do visokih stupnjeva duga u mnogim od najugroženijih zemalja, što će rezultirati potencijalnom dužničkom krizom i trenutnim povećanjem spreadova. Eventualna masovna kupovina novoizdanog duga sa strane centralne banke putem proširenog programa kvantitativnog olakšavanja zasigurno olakšava njegovu apsorpciju, ali ne sprječava povećanje omjera državnog duga, uz rizik stavljanja javnih finansija nekih zemalja na neodrživ put.
Sada postoji alternativa da se to zaobiđe, koja je prilični tabu među kreatorima politike, nazvana “novac iz helikoptera”. Novac iz helikoptera zapravo je nepovratno finansiranje dodatnih fiskalnih transfera sa strane centralne banke. Ideja je sljedeća; centralne banke mogu stvoriti novac u obliku valute i kredita na računu koji se nalazi u centralnoj banci. U uobičajenom aranžmanu, samo banke i vlade imaju račun u centralnoj banci. U trenutnom kontekstu, centralna banka mogla bi uplatiti na račun vlade (ili vlada, u slučaju ECB-a) iznos dodatnih transfera i za vrijeme trajanja programa. Taj kredit ne bi mogao biti vraćen, tj. iznosio bi prijenos iz centralne banke u vladu. S računovodstvenog stajališta pripalo bi smanjenju kapitala centralne banke ili trajnim napomenom na strani aktive u bilansu stanja. Dakle, sam po sebi ne bi trebao utjecati na dobit centralne banke koja se povremeno prenosi na vladu. Imajte na umu da bi takav prijenos iz centralne banke u vladu bio ekvivalentan proporcionalnom otkupu državnog duga sa strane centralne banke, nakon čega bi uslijedio njegov neposredni otpis, tako da više nema utjecaja na efektivne dužničke obveze države.
Gore opisana fiskalna intervencija finansirana novcem pokreće niz pitanja:
Prvo, takva se intervencija vjerojatno može smatrati nezakonitom u mnogim jurisdikcijama. Konkretno, činjenica da se monetarna politika (barem privremeno) vodi zahtjevima fiskalnog tijela može se smatrati izravnim kršenjem načela neovisnosti centralne banke. Ali vidjeli smo mnogo puta u kojima su se pravila koja su se smatrala svetim opuštena zbog izvanrednih okolnosti (poput odluke ECB-a da kupi državni dug tijekom europske dužničke krize). Nadalje, središnja banka mogla bi pristati dobrovoljno sudjelovati u takvom programu, čime bi se sačuvala njegova formalna neovisnost.
Drugo, na stranu i pravnih pitanja, jasno je da bi ponovna upotreba takvih politika sa strane vlada mogla biti izvor pristrasnosti inflacije i dovesti do promjena u ponašanju pojedinaca koje bi mogle narušiti njihovu učinkovitost. Međutim, to ne bi trebalo zabrinjavati u trenutnom kontekstu jer bi se oslanjanje na finansiranje novca strogo ograničilo na trajanje hitnih mjera povezanih sa zdravstvenom krizom. To je obaveza za koju središnja banka uvijek može jamčiti ispunjenje što bi postavilo ulog svojoj reputaciji.
Fiskalne intervencije finansirane novcem moćan su alat. Spomenuta zvona alarma sugeriraju da se donositelji politika trebaju obratiti na njih samo u izvanrednim situacijama, kada su druge opcije možda neučinkovite ili pokreću neželjene posljedice, trenutne ili buduće (npr. dužnička kriza na putu). Nažalost, trenutačna hitnost je kod nas, a koju izaziva koronavirus. Ako ikad, sada je vrijeme za novac sa helikoptera.
Za dunav.at Gašper Kržič
