U Auschwitzu je prije oslobađanja od Crvene armije na različite načine, od izgladnjivanja do smrti u gasnim komorama, ubijeno dva miliona ljudi. Mandić je preživio sa svojom majkom i bakom, a u razgovoru za Klix.ba je ispričao kako je uopće završio u zloglasnom logoru koji predstavlja najcrniji dio sjećanja svih logoraša.
Na pitanje ko je danas, 75 godina poslije, Oleg Mandić, govori da je radostan čovjek koji je prekoračio epohalne granice i prvi put zakoračio u BiH.
“Za jednog dječaka, ne znam kako je to bilo iz ovog ugla, ali sam to stojički i mirno podnosio. Nije mi bilo teško jer sam u prvo vrijeme bio s majkom, a u njenim njedrima sam uvijek imao utjehu”, govori Mandić na početku razgovora.
Mandić je živio u Italiji, a njegova majka s obzirom na to da su živjeli 12 kilometara od Jugoslavije, rodila ga je u Rijeci nakon čega je nastavio živjeti u vili Mandić u Opatiji. Bezbrižno djetinstvo je završeno s kapitulacijom Italije. Brojni događaji obilježili su period do dolaska Nijemaca s tenkovima iz Matulja i prvih problema za njega i njegovu porodicu. Njegov djed i otac su otišli u partizane, a majka, baba i on su ostali i mjesecima bili žrtve pretresa vojske njemačke dok nisu jednog dana prebačeni u riječki zatvor “Via Roma”.
Dan kada je Oleg postao “189488”
Iz “Via Roma” zatvora odmah sutradan su ih prebacili u zatvor u Trstu gdje su proveli dva mjeseca, a odakle su mnogi vođeni u krematorij van njemačkog Reicha. Dva mjeseca poslije iz zatvora u Trstu odvedeni su do pruge.
“Naziv Auschwitz na stočnom vagonu tada mi kao dječaku nije predstavljao ništa. Oko 70-ak ljudi u jednom vagonu tri noći putovali su do Auschwitza. S jedne strane su bile betonske barake, s druge strane drvene. Završavale su gdje i pogled, a sve je bilo u bodljikavoj žici kroz koju je puštena struja. Skinuli su sve s nas, dali nam papiriće, a na mom je bio trokut okrenut ka dole te slova IT i brojevi 189488. Tada sam postao broj”, govori Mandić.
Prilikom selekcije muškaraca i žena na ulazu u Auschwitz, Oleg je uspio da se “prošverca” s majkom u ženski odjel. Tek nakon dva mjeseca je ta “greška” uočena, ali ni tada nije prebačen u muški odjel. Prije premještana u muški odjel, poslan je na ljekarski pregled kod zloglasnog doktora Mengelea kod kojeg mu je izmjerena visoka temperatura zbog čega je ostao kod njega određeni period.
“Preživio sam zato što sam imao sreće 70 posto, 25 posto je majčina ljubav koja me štitila, a pet posto samo moja snalažljivost. Sreća je bila što sam kao klinac poslan prvo na liječenje, što nisam odmah ubijen kao i hiljade ljudi koje su ubijali dnevno. Četiri mjeseca sam bio kod doktora Mengelea, nije me dirao jer mu se živo fućkalo za mene jer nisam bio blizanac, a možda sam mu bio i simpatičan”, pojašnjava naš sagovornik.
Izbjegli krematorij, Marš smrti…
S obzirom na to da je njegova majka uspjela da uvjeri “nadležne” u Auschwitzu da je medicinarka, uspjela je i više brinuti i Olegu dok je bio bolestan. Prolazili su selekcije, preživio je jer je bio u četvrtom redu, a svaki peti red je istupao i vođen u krematorij. Sve do 20. januara 1945. godine, kada su trebali odlučiti da li idu na Marš smrti ili ostaju u logoru.
“Bilo je riskantno i da ostanemo jer smo se bojali da će nas ubiti, a Marš smrti po snijegu dubine jednog kilometra hodilo je 80.000 ljudi. U logoru nas je ostalo oko 5.500, ali do dolaska Crvene armije, za samo sedam dana, umrlo je više od hiljadu ljudi samo od sebe jer im je isticali sedmi mjesec boravka u logoru. Nijemci su to planirali i znali su da u takvim uvjetima zdrav čovjek može izdržati maksimalno sedam mjeseci”, pojašnjava naš sagovornik.
Nakon što su Rusi stigli u Auschwitz u Jugoslaviju je javljeno njihovoj rodbini da su živi, a desetak dana poslije u logor je stigao i ruski komandant u pratnji pukovnika Fedosenka, vojnog komandanta Krakowa koji je imao za cilj pronaći upravo njih i prebaciti ih u Moskvu.
U potpisu kablograma stajalo je ime Bulganjina, Staljinovog zamjenika.
“S obzirom na vremenske uvjete, još neko vrijeme smo živjeli u logoru, a s obzirom na to da se postepeno evakuirao, mi smo bili posljednji koji smo ostali, moja mama, babuška i ja. Ruski komandant je jednog dana došao, sjeli smo u auto i otišli u Krakow. Za nama su se zatvorila vrata Auschwitza”, naglašava Mandić u razgovoru za Klix.ba.
Dolazak pukovnik Fodosenka, upoznavanje porodice Mandić i njihove reakcije snimala je i ruska ekipa filmskih operatera. Posljednji kadrovi Mandića i čitanje kablograma i danas dan se prikazuje u muzeju u Auschwitzu.
U Auschwitzu nakon 24 godine, a onda još 11 puta…
Priča Mandića s Auschwitzem nije završila tada. Od 1945. godine do danas posjetio ga je 12 puta i svaki odlazak smatra svojom rehabilitacijom. Prvi put ga je posjetio 24 godine poslije jer se zavjetovao nakon smrti svoje majke da će otići.
“Gledao sam dokumentarac i na platnu sam vidio majku, babušku i sebe kako čitamo kablogram. Zamalo sam mogao doživjeti infarkt, nisam znao da se to prikazuje. Kasnije sam češće išao jer mi je odlazak tamo predstavlja oporavak. Nisam zaboravio, oprostio jesam, ali od 18. godine nikada nikog nisam mrzio. Mržnja dolazi kao unutrašnji poriv, ko ima mržnju u sebi spreman je na sve. Nisam razmišljao mnogo šta je tjeralo zločinca da dođem i ja u logor, to su bili njegovi problemi”, govori Mandić te na kraju dodaje:
“Imam prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu. Da ga nisam imao na početku, život mi ne bi bio lijep. Kao dijete sam shvatio da mi se u životu ništa loše više ne može desiti tako da je moj život od tad lijep.”
Na kraju razgovora Mandić je kazao kako po školama hoda i priča svoju priču da bi djecu naučio da u svakom zlu, ako s prave strane gledaju, mogu pronaći neko dobro.
(Klix.ba)
