Volim NYC. Kad sam se preselio u NYC, bilo je to ostvarenje sna. Na svakom uglu kao da se preda mnom odigravala kazališna produkcija. Toliko osobnosti, toliko mnogo priča. Svaka supkultura koju volim nalazi se u NYC-ju. Mogao sam dane i noći igrati šah. Mogao sam ići u komičarske klubove. Mogao sam pokrenuti bilo kakav biznis. Mogao sam sretati ljude. Imao sam obitelj, prijatelje i prilike. Što god da mi se dogodilo, NYC je bio mreža u koju sam mogao pasti i vratiti se natrag.
Sada je potpuno mrtav.
“Ali NYC se uvijek vraća.” Ne. Ovaj put ne.
“Ali NYC je centar financijskog svemira. Prilike će se ponovno ukazati.” Ovaj put neće.
“NYC je doživio i gore stvari.” Ne, nije.
Prije nekoliko tjedana formirana je grupa na Facebooku namijenjena ljudima koji se planiraju odseliti i žele razgovarati s drugima o savjetima. U roku od dva do tri dana već je imala 10.000 članova.
Svakog dana vidim sve više i više ovakvih postova: “Oduvijek sam u NYC-ju, ali mislim da je vrijeme za oproštaj.” Svakog dana vidim takve postove.
Tri najvažnija razloga za selidbu u NYC:
– poslovne prilike
– kultura
– hrana
I naravno, prijatelji. Ali ako je sve što napišem u nastavku samo 10 posto onoga što mislim, onda više neće biti tako mnogo prilika za pronalaženje prijatelja.
Posao
Srednji Manhattan, poslovni centar NYC-ja, prazan je. Iako se ljudi mogu vratiti na posao, poznate poslovne zgrade poput nebodera Time-Life i dalje su 90 posto prazne. Kompanije su shvatile da im zaposlenici ne trebaju u uredima.
Zapravo, shvatili su da mogu biti još produktivniji ako rade kod kuće. U zgradi Time-Life inače radi 8000 zaposlenika, ali trenutačno ih ima možda 500.
“Kako to misliš? Ja sam upravo u svom uredu”, pitao me prijatelj kad sam mu rekao da je Manhattan postao Grad duhova.
“Što radiš ondje?”
“Pakiram se. Zatvaram”, rekao je moj prijatelj, koji radi u zabavljačkoj industriji.
Drugi prijatelj radi u velikoj investicijskoj banci kao direktor. Prije pandemije bio je u uredu svakog dana, ponekad radeći od 6 do 22. Sada živi u Phoenixu u Arizoni, “Sve do lipnja, nikad nisam bio u Phoenixu”, rekao mi je, a potom se preselio tamo. Sve sastanke održava preko Zooma.
Razgovarao sam s izdavačkim urednikom koji je izvan grada od ožujka: “Sve dobro funkcionira. Nisam siguran da bismo se trebali vratiti u urede.”
Moj prijatelj Derek Halpern bio je uvjeren da će ostati. Prije nekoliko dana objavio je na Facebooku da će se možda predomisliti. Evo što je Derek napisao:
“Prošlog tjedna gledao sam kako beskućnik gubi razum i počinje napadati slučajne prolaznike. Pljuvao ih je i bacao predmete na njih. Vidio sam nekoliko samohranih roditelja s djecom kako mole novac za hranu. A kad bi im netko ponudio hranu, bacali bi hranu na njega. Gledao sam kako čovjek uzvikuje rasističke uvrede za svaku moguću rasu.
I još gore.
Živim u New Yorku otprilike 10 godina. Stvari su se definitivno pogoršale i nema kraja na vidiku. Moj omiljeni park je Madison Square Park. Otprilike prije mjesec dana jedna je 19-godišnja djevojka ubijena u blizini. Mislim da nemam odgovor, ali mislim da je jasno – vrijeme je za selidbu iz NYC-ja. I nisam jedini koji se tako osjeća. Samo u mojoj zgradi stanarina je pala za gotovo 30 posto. Ljudi se sele više nego ikad prije.
Dakle, ovo još ne znači oproštaj, ali ovaj dugogodišnji Njujorčanin razmišlja o tome”.
Odabrao sam njegov post, ali mogao sam odabrati i desetke objava drugih ljudi.
Ljudi kažu da je NYC prolazio i kroz teže situacije i da se NYC uvijek vraća.
Ne i ne.
Prvo, kad je to NYC-ju bilo teže?
Čak i tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je NYC bankrotirao, a čak je bio i kriminalna prijestolnica SAD-a ili vrlo blizu toga, NYC je i dalje bio središte poslovnog svijeta (što znači da je bio glavno mjesto u kojem su mladi ljudi mogli steći bogatstvo i pronaći priliku). Bio je kulturološki na vrhuncu, bio je dom umjetnicima, kazalištima, medijima, oglašivačkoj i izdavačkoj industriji. I vjerojatno je bio prehrambena prijestolnica SAD-a.
NYC nikad nije bio pet mjeseci u lockdownu. Ni u pandemiji, ratu, financijskoj krizi, nikad. Usred epidemije dječje paralize, kad su djeca (uključujući moju majku) bila paralizirana ili umirala (moja je majka ostala invalid), NYC nije prolazio kroz ovo.
Ovo ne znači da je nešto trebalo učiniti ili da nije trebalo učiniti. Taj dio je prošao. Sad se moramo nositi s ovim što imamo.
Početkom ožujka mnogi su ljudi (ali ne i ja) napustili NYC nakon što su osjetili da će ih to zaštititi od virusa, kad su shvatili da ne moraju odlaziti na posao i da su svi restorani zatvoreni. Ljudi su mislili da će otići na mjesec ili dva i da će se kasnije vratiti.
I dalje ih nema.
A onda je u lipnju, tijekom nereda i pljački, NYC napustio i drugi val građana (ovaj put i ja). Imam djecu. U prosvjedima nema ništa loše, ali bio sam malo nervozan kad sam vidio da prosvjednici nakon policijskog sata pokušavaju provaliti u moju zgradu. Mnogi su otišli privremeno, ali bilo je i ljudi koji odlaze zauvijek. Moji prijatelji preselili su se u Nashville, Miami, Austin, Denver, Salt Lake City, Dallas…
Sada odlazi treći val ljudi, ali oni su možda i zakasnili. Cijene najma nekretnina, ali i prodaje, pale su 30 do 50 posto, bez obzira na ono što vam govore agencije. A najamnine se povećavaju u manjim gradovima. Ja sam privremeno, a možda i trajno, na jugu Floride. Uzeo sam stan na neviđeno.
Robyn je tražila stan oko Miamija, a onda je vidjela područje u kojem nikad prije nismo bili. Pronašli smo tri kuće koje su nam se svidjele.
Onda je nazvala agenta za nekretnine. Prva kuća: upravo je iznajmljena tog jutra za 50 posto više od tražene cijene. Druga kuća: također iznajmljena drugim Njujorčanima. Agent kaže da su došli iz New Yorka na tri sata, vidjeli kuću, uzeli je i vratili se na pakiranje. Treća kuća bila je dostupna. Uzimamo!
Prvi put kuću smo vidjeli kad smo se uselili. “Ovo je privremeno, zar ne?” dogovarao sam se s Robyn. Ali sada više nisam toliko siguran. Počinje mi se sviđati sunce, kad je iza zastora. I kad rade klima-uređaji.
Ali krenimo malo naprijed.
Sažetak: kompanije rade na daljinu i nema povratka u urede. I to je spirala smrti – što su uredi dulje prazni, neće biti povratka na staro. Kad je 2005. godine menadžer jednog hedge fonda došao u moj ured, rekao mi je kako na Manhattanu mogućnosti i prilike praktički leže na ulici.
A sada su ulice prazne.
Kultura
Suvlasnik sam komičarskog kluba Standup NY, na uglu 78. ulice i Broadwaya. Vrlo sam ponosan na klub i zahvalan ostalim suvlasnicima Daniju Zoldanu i Gabeu Waldmanu te menadžeru Jonu Boreamayu. Klub je odličan. Djeluje od 1986. godine, a prije toga bio je kazalište.
Jednom je Henry Winkler navratio kako bi gostovao u mom podcastu. On mi je rekao da je ovdje nekad bilo kazalište. Rekao mi je kako je odrastao u blizini i kako je ovdje nastupao kao klinac. Potom je otišao u Los Angeles i glumio Fonza, a sad je opet ovdje u mom podcastu i krug se zatvorio. Ovo mjesto ima povijest, takve stvari se događaju u NYC-ju.
Prošle godine na sceni su bili Jim Gaffigan, Jerry Seinfeld, Tracy Morgan i mnogi drugi. Samo jedna stuba vodi na pozornicu. Jim Gaffigan pao je ravno na nos dok se penjao. Dan kasnije, u večernjem šou Setha Meyera, Jim je rekao: “Nisam uspio u jednoj jedinoj stvari, nisam uspio ustati (stand up)!”
Volim taj klub, Prije pandemije, često sam nastupao kroz tjedan, kao i mnogim drugim klubovima u gradu, a tijekom posljednjih mjeseci nastupao sam i u klubovima u Chicagu, Denveru, San Joseu, Los Angelesu, Cincinnatiju, po Nizozemskoj i drugdje.
Nedostaje mi to.
Nemam pojma kad ćemo ponovno otvoriti. Nitko nema pojma. A što dulje klub ostane zatvoren, manja je šansa da će ikad više profitabilno raditi. Broadway će biti zatvoren najmanje do proljeća. Centar Lincoln je zatvoren. Svi muzeji su zatvoreni. Zaboravite na desetke tisuća radnih mjesta u ovim centrima. Zaboravite na milijune dolara prihoda od turista koji su izgubljeni zatvaranjem ovih centara.
Postoje tisuće izvođača, producenata, umjetnika i cijeli ekosustavi umjetnosti, kazališta, produkcije, i organizacije koji okružuju ove kulturološke centre. Ljudi koji su radili cijelog svog života da bi barem jednom mogli nastupiti na Broadwayu, čiji su životi i karijere sada stavljeni na čekanje.
Razumijem. Dogodila se pandemija.
Sada je pitanje što će se događati dalje. A s obzirom na neizvjesnost (budući da nitko ne zna odgovor) i na činjenicu da ljudi, gradovi i ekonomije mrze neizvjesnost, jednostavno ne znamo odgovor i to je loše za New York.
Trenutačno znamo da će Broadway biti zatvoren najmanje do početka 2021. godine i da će biti serija preliminarnih datuma do kojih će biti otvoren.
No je li to istina? Jednostavno ne znamo. I što to znači? Hoćemo li raditi sa samo 25 posto kapaciteta? Predstave na Broadwayu to ne mogu preživjeti. Hoće li izvođači, pisci, producenti, investitori, zajmodavci, kazališno osoblje i iznajmljivači čekati godinu dana?
Isto vrijedi i za muzeje, Centar Lincoln te tisuće drugih kulturoloških razloga zbog kojih milijuni ljudi svake godine dolaze u New York.
Kiosci s hot-dogovima ispred Centra Lincoln? Od toga više nema ništa.
Hrana
Moj omiljeni restoran zauvijek je zatvoren. Ok, da vidimo što je s mojim s drugim omiljenim restoranom? Zatvoren zauvijek. I treći omiljeni, isto tako.
Mislio sam da će program potpora vlade pomoći. Ne. A neka hitna pomoć? Ne. Poticaji? Naknade za nezaposlene? Ne i ne. Ok, a što je s onim restoranom iz kojeg uvijek naručujem dostavu? Ne.
Krajem svibnja šetao sam i vidio da su mnogi prostori zatvoreni daskama. Mislio sam da je to zbog prosvjeda i pljački te da se restorani tako brane. Bit će ok.
Pogledao sam pobliže i vidio natpise. Prodaje se. Iznajmljuje se. Prije pandemije prosječan restoran imao je gotovine za samo 16 dana rada. Neki više (McDonald's), neki manje (lokalni grčki restoran). Yelp procjenjuje da je 60 posto restorana u SAD-u zatvoreno. Pretpostavljam da će u New York biti zatvoreno više od 60 posto restorana, ali tko zna.
Netko mi je rekao da će ljudi sad, kad je konkurencija manja, otvoriti vlastite restorane. Ali mislim da taj ne razumije kako restorani rade.
Restorani žele da oko njih budu drugi restorani. Zato na Manhattanu postoji jedna ulica (46. ulica od raskrižja s 8. do raskrižja s 9. ulicom) koja se zove Restaurant Row. Tamo su samo restorani. Zato postoje i ulice koje se zovu Little India i Koreatown.
Restorani postoje u klasterima i onda ljudi kažu da idu nešto pojesti van i odlaze tamo gdje su svi restorani iako zapravo ne znaju gdje će završiti. Ako restorani ne budu u klasterima, manje će ljudi izlaziti na objede. Restorani stvaraju još više restorana.
I što će se dogoditi sa svim zaposlenicima koji rade u tim restoranima? Oni su otišli. Napustili su New York. Kamo su otišli? Poznajem mnogo ljudi koji su otišli u Maine, Vermont, Tennessee, okolicu New Yorka, Indianu… Ponovno žive sa svojim roditeljima ili prijateljima ili što im je već jeftinije. Oni su otišli zauvijek.
Koja će se osoba probuditi danas i reći “Jedva čekam otvoriti pizzeriju na mjestu gdje je 100.000 drugih pizzeria zatvoreno”? Ljudi će malo pričekati i vidjeti. Žele biti sigurni da će virus nestati ili da postoji cjepivo ili neki profitabilni poslovni model.
Komercijalne nekretnine
Ako vlasnici zgrada ili iznajmljivači ostanu bez glavnih najmoprimaca (lokala s izlozima u prizemlju, ureda na srednjim ili najvišim katovima), prestat će poslovati.
Što će se dogoditi ako oni propadnu?
Zapravo ništa, i to je loša vijest.
Ljudi koji namjeravaju unajmiti ili kupiti nekretnine reći će: “Hm, svi kažu da se NYC vraća u sedamdesete godine, pa iako su cijene 50 posto niže nego što su bile prije godinu dana, mislim da ću još malo pričekati. Bolje spriječiti nego liječiti!”
A kad svi čekaju, cijene padaju. Kad ljudi vide da cijene padaju, onda kažu: “Dobro je da sam čekao. Što će se dogoditi budem li još čekao?” I potom čekaju da cijene još više padnu.
To se zove deflacijska spirala. Ljudi čekaju. Cijene padaju. Nitko zapravo nije na dobitku jer vlasnici i iznajmljivači nekretnina propadaju. U gradu se troši manje novca. Nitko se ne useljava i nema kretanja na tržištu. A ljudi koji već imaju nekretnine u tom području mogu si priuštiti da čekaju povratak restorana i drugih usluga.
Pa hoće li se cijene spustiti dovoljno nisko da svi počnu kupovati?
Možda hoće, možda neće. Neki ljudi mogu si priuštiti da čekaju i da ne prodaju. Pa čekaju. Drugi ljudi će bankrotirati, krenut će parnice, što će stvoriti druge probleme s nekretninama na ovom području. A velikim zajmodavcima i zajmoprimcima možda će trebati određena pomoć da se izbjegne masovno propadanje. Tko zna što će se dogoditi?
Sveučilišta
U NYC-ju ima gotovo 600.000 studenata, Od Columbije preko NYU-a do Barucha, Fordhama, St. John'sa… Hoće li morati učiti na daljinu? Hoće li biti klinaca u kampusima? Čini se da će biti svega pomalo. Neki fakulteti čekaju početak semestra za odluku, drugi kreću s polovičnom nastavom, a treći imaju neobaveznu nastavu.
Ali znamo da postoji neizvjesnost i da postoji hibrid. Ne znam ni za jedan fakultet koji se odmah vraća normalnoj nastavi. To je ok, mogli biste reći, za koji semestar sve će biti u redu. Polako. Recimo da se 100.000 od tih 600.000 ne vrati na nastavu i odluče da im ne treba unajmljeni stan u New Yorku. Bit će puno praznih stanova.
Bit će puno iznajmljivača koji neće moći platiti vlastite račune. Mnogi su te studentske stanove kupili kako bi mogli živjeti od iznajmljivanja. I to se onda održava na stanodavce, pomoćno osoblje, banke, profesore…
Drugim riječima, ne znamo, ali bit će mnogo gore prije nego što bude bolje.
Ok, ok, ali NYC se uvijek vraća
Da. 11. rujna sam živio tri bloka od Ground Zeroa. Taj dio grada je uništen, ali povratio se u roku od dvije godine. Tuga i teškoće, a ubrzo zatim to je područje postalo jedno od najatraktivnijih u New Yorku. Dosta se patilo i tijekom Velike recesije 2008./2009., ali opet su se stvari oporavile.
Ali ovaj put je drukčije. Nikad ne bismo to trebali reći, no ovaj put je istina. Ako vjerujete da ni ovaj put neće biti ništa drukčije, da je NYC otporan, nadam se da ste u pravu.
Nemam nikakve koristi od ovoga što pišem. Volim NYC. Rođen sam ovdje. Oduvijek živim ovdje. I dalje živim ovdje. Volim sve u NYC-ju. Želim da se vrati 2019. godina.
Ali ovaj put je drukčije.
Razlog: širokopojasni internet.
Prosječna brzina širokopojasnog interneta 2008. godine bila je tri megabita u sekundi. To nije dovoljno za sastanke na Zoomu uz pouzdanu kvalitetu videozapisa. Sada je brzina veća od 20 megabita u sekundi. To je više nego dovoljno za kvalitetan video.
Prije nije bio moguć rad na daljinu, sada svatko može raditi na daljinu.
Osnovna je razlika u brzini širokopojasnog interneta. Ljudi su napustili New York i potpuno se preselili u virtualni svijet. Zgrada Time-Life više ne mora biti puna ljudi. Wall Street sada može biti u svakoj ulici, umjesto jedne zgrade na Manhattanu.
Mi smo sada i službeno AB (After Bandwidth), a cijela dosadašnja povijest NYC-ja i svijeta bila je BB (Before Bandwidth). Učenje na daljinu, sastanci na daljinu, uredi na daljinu, predstave na daljinu, sve na daljinu.
To je ono što je drukčije.
Svi su posljednjih pet mjeseci proveli prilagođavajući se novom načinu života. Nitko ne želi letjeti na drugi kraj zemlje zbog dvosatnog sastanka koji može obaviti preko Zooma. Komičari nastupaju uživo preko Zooma. Mogu pristupiti satovima najboljih učitelja svijeta gotovo besplatno na internetu umjesto da plaćam 70.000 godišnje za ograničeni broj učitelja koji mogu i ne moraju biti dobri.
Danas svatko ima izbor. Možeš živjeti u glazbenoj prijestolnici Nashvilleu, možeš živjeti u “novoj Silicijskoj dolini” u Austinu. Možeš živjeti u svom rodnom gradu ni usred čega. I možeš biti podjednako produktivan, zarađivati istu plaću, imati veću kvalitetu života za manje životne troškove.
Što bi vas moglo potaknuti da se vratite?
Još godinama neće biti poslovnih prilika. Kompanije idu dalje. Ljudi idu dalje. Kompanijama će biti jeftinije raditi na daljinu, a širokopojasni internet bit će sve brži.
Pričekajte da se eventi i konferencije, pa čak i sastanci i uredski prostori, počnu odvijati u virtualnoj stvarnosti nakon što se svi iz srednjeg Manhattana rasele širom zemlje.
Kvaliteta restorana će početi rasti i u drugim gradovima, kad talent i vještina dođu na mjesta koja ih brzo mogu iskoristiti.
Isto vrijedi i za kulturne događaje.
I onda će se ljudi zapitati: “Čekaj malo, zašto plaćam više od 16 posto državnog i gradskog poreza kad mnoge druge savezne države i gradovi gotovo uopće nemaju takvih poreza? A ne moram se baviti ni s ostalim negativnostima u NYC-ju?”
A u NYC-ju ima negativnosti. I to dosta. Samo što ih mi guramo pod stol jer je mnogo toga bilo i dobro. NYC je dužan devet milijardi dolara. Milijardu više nego što je gradonačelnik mislio da će trebati. Kako će grad vratiti svoj dug? Glavni način je pomoć države. Ali i državni deficit raste. Potom su tu porezi. No ako su u NYC-ju izgubljeni 900.000 radnih mjesta i deseci tisuća poduzeća, onda to znači manje novca od poreza, osim ako se porezi ne povećaju.
Slijede naknade od tunela i mostova. Ali danas manje ljudi putuje na posao. Što je s fakultetima i sveučilištima u vlasništvu grada? Manje ljudi se vraća na nastavu. A porez na nekretnine? Sve više ljudi rješava se nekretnina.
Koji bi bio razlog da se ljudi vrate u NYC?
Volim svoj život u NYC-ju. Imam prijatelje po cijelom NYC-ju. Ljude koje poznajem desetljećima. Mogao bih izaći iz stana i prijeći ulicu i doći do svog komičarskog kluba, popeti se na pozornicu i nastupati. Mogao sam se voziti nekoliko minuta Uberom i sastati s bilo kime ili igrati stolni tenis ili poći u kino ili na podcast ili je netko izvan grada mogao doći radi mog podcasta.
Mogao sam navečer izaći u svoj omiljeni restoran i gledati svoje omiljene izvođače kako nastupaju. Mogao sam poći u park i igrati šah, vidjeti prijatelje. Mogao sam iskoristiti sve što ovaj prekrasan grad nudi.
Više ne mogu.
(SB/dunav.at)
