Vjerovatno se i sami pitate kako stiže davati ispite na vrijeme i kako je to tako mlad dobio “titulu” svjetskog putnika. Fakultet je prioritet, a nagrada za mukotrpan rad od oktobra do juna, dolazi u najtoplijim mjesecima. Kada očisti godinu Nermin spremi svoju 70-litarsku torbu, ponese pasoš, nešto novca i zaputi se u “bijeli svijet”.
Njegovo prvo “ozbiljnije” putovanje bio je odlazak na maturalnu ekskurziju u Istanbul. Priznaje kako mu je bio “smor putovati s ljudima”, prije svega zbog neslaganja u razmišljanjima.
“Ljudi odu u Istanbul gdje je nastala baklava, gdje je nastao doner, mada neki kažu da je nastao u Berlinu, ali svhatate šta želim da kažem i odu u McDonalds. Tako da sam ja već u Istanbulu bio sam. Tako sam došao na ideju da putujem sam. Prva destinacija bila je Italija. Bilo me strah da putujem sam, a dvije sedmice prije putovanja svi su otkazali. Imao sam mnogo strahova, ali su mi pomogle sestre koje putuju u paru i već su imale dosta iskustva. Nakon razgovora s njima odlučio sam da odem sam i to je za mene bilo najljepše iskustvo u životu.
Potom je krenulo sve, putovao sam mjesec dana Europom, obišao 7-8 država, 15 gradova. Potom sam išao u Aziju, Tajland, Kambodžu, Vijetnam, Maleziju i Singapur i to je trajalo dva mjeseca. Potom sam prošle godine išao u Indiju, Nepal, Kinu, Mongoliju i transibirskim vozom do Moskve. To putovanje trajalo je tri mjeseca. Moram reći da je sve krenulo preko Centra za edukaciju mladih iz Travnika. Tu sam otkrio putovanja, prvo po Bosni i Hercegovini koja je prelijepa i u kojoj možete vidjeti zaista mnogo toga i upoznati toliko divnih ljudi i samo sam nastavio”, kaže Mameledžija.
Prvo pitanje koje se nekako samo nameće kada se čuje Nerminova priča je finansiranje i novac, jer putovanja koštaju.
“Ne mogu ti odgovoriti na to pitanje, morao bih te ubiti da ti kažem (smijeh). Šalim se naravno. I ovdje važi ona ‘koliko para, toliko muzike’. Opet kažem, putovao sam u Italiju, dvije sedmice, pet gradova, putovao sam avionom, smještaj sam platio, karte za voz i sve s džeparcem je koštalo 800 KM. Naravno sve što ideš dalje i sve što ideš duže to je skuplje. Dosta se finansiram iz svog džeparca, odnosno ušteđevine, potom Bajrama, rođendana, stipendija, fundraisinga.
To što radim ja, nije ništa specijalno, to ljudi rade širom svijeta, ali oni recimo traže novac da odu na Mount Everest, a tu su velike ekspedicije i naravno da će ih ljudi podržati, dok ja recimo tražim novac da odem na Tajland, a to nije ništa posebno. I tako sam se ja bazirao na svoje Facebook prijatelje i prijatelje s različith mreža. To sam uradio tako da i oni koji me podrže imaju nešto s mojih putovanja. Tako u zavisnosti od iznosa koji mi ljudi uplate kupim poklon, a pokloni su bili recimo razglednica, magnet ili majica s putovanja. Naravno porodica je ključ, jer i oni zaista vide koliko se ja promijenim nakon svakog putovanja. Za mene putovanje traje 365 dana i na svakom putovanju moram misliti o narednom i pokušavam uvijek da uštetdim kako bih opet mogao putovati”, kaže Mameledžija.
Na putovanjima spava kako kaže “gdje stigne”, u hostelima kada ostaje više dana u jednom gradu, na klupama, na aerodromima, metro stanicam. Već na prvom putovanju spavao je na klupi u Dubrovniku, gdje je čekao let za Italiju. Često praktikuje i couch surfing, a kaže kako će posebno pamitit jednog prijatelja koji ga je ugostio u Vijetnamu.
Napravio je party, a party podrazumijeva sjedenje s ljudima u krugu i zajedničko kuhanje na plinskoj peći. Kaže kakočak i Vijetnamci znaju ko je Edin Džeko. Na putovnjima se rađaju i ljubavi, a jedna se rodila u Kambodži, ali je morao nastaviti putovanje, pa se morao razići s Nijemicom koja također putuje sama. Kaže kako je i dalje u kontaktu s njom i da se čuju tokom praznika. Putovanja sa sobom nose i određene rizike, a Nermin kaže kako je i on imao neka neugodna iskustva.
“Kada sam sletio u Indiju sreo sam osobu koja me umalo prevarila. Nisam želio plaćati taksi, jer mi je hostel bio blizu, tražio sam put, a onda mi je jedan čovjek rekao kako je hostel zatvoren. Dao sam mu broj, on je nazvao i javio se čovjek koji mi je rekao da je hostel zatvoren. Ja nisam uporedio brojeve, a kasnije sam saznao da je to bio njegov prijatelj. Završio sam s njima u jednoj maloj prostoriji u New Delhiju. Tu je bilo 7-8 Indijaca i tražili su od mene 300 dolara. Dao sam im i vize i pasoš i u jednom trenutku zapitao sam se šta radim tu. Uspio sam pokupiti pasoš i vize sa stola, zgrabio ranac, odgurnuo ih izašao i sjeo u prvi taksi.
Također u Indiji sam u Varanasiju snimao javno kremiranje ljudi, a to nije dozvoljeno. To je teško opisati, vjetar puše uz rijeku, osoba gori, toliko ljudi koji to gledaju. Ja to ne osuđujem, to je njihov običaj, ali je nama iz Europe to zaista nevjerovatno. Vidjeli su me da snimam i okružilo me njih šest. Htjeli su mi razbiti kameru, a onda su u jednom trenutku rekli kako me neće istući ako platim drva s kojima oni pale. Shvatio sam da je to prevara koju često rade s turistima. Nekako sam se uspio iskrasti u masi i imao sam zaista dosta sreće”, kaže Mameledžija.
Kaže kako ga je posebno oduševio Tajland. U Bangkoku je vidio Grand Palace i kaže kako nikada na jednom mjestu nije vidio više zlata i dragog kamenja. Krov je od zlata, a zidovi od dragog kamenja. Ipak kaže kako puno veći dojam od građevina na njega ostavljaju ljudi i kulture. Kaže da mu je u Nepalu bilo najljepše zbog odnosa koji je imao s ljudima. Posjetio je i najveći planinski masiv na svijetu – Himalaje. A poseban doživljaj bio je pogled na Anapurnu, najsmrtonosniji i najopasniji vrh na svijetu. Odlučio je planinariti na Pun Hill, koji je visok 3.200 metara s kojeg se pruža prekrasan pogled na nekoliko vrhova visokih preko 8.000 metara.
Nermin je na putovanju i sada i to s “ekipom” s kojom je sve krenulo. Sa Centrom za edukaciju mladih iz Travnika otputovao je na Island, a nakon što očisti i četvrtu godinu na Stomatologiji čekaju ga novi ljudi, nova iskustva i nove kulture.
(radiosarajevo.ba)
