Treba li odvajati ideologiju od umjetnosti, odnosno vrednujemo li umjetnike prema ideologiji i politici koju zagovaraju ili prema njihovim djelima? Može li se to odvajati i razlikovati? Postoji li umjetničko djelo u koje nije upisana neka ideologija? Pitanja su to koja iznova nameće nedavna odluka Bečke filharmonije da na tradicionalnom novogodišnjem koncertu izvede novu verziju znamenitog Radetzky marša. Kako je objasnio direktor orkestra Daniel Froschauer, staru je aranžirao skladatelj koji je surađivao s nacistima. Bečki filharmoničari, naime, izvodili su verziju prema partituri Leopolda Weningera iz 1914. godine. Kako je na konferenciji za novinare objasnio Froschauer, Weninger je 1932. pristupio Nacističkoj stranci i surađivao je s režimom. Dodao je da je glazbenicima zbog toga neugodno pa su odlučili izvesti nešto izmijenjenu verziju glasovitog marša.
Radetzky marš Johanna Straussa starijeg prvi put je izveden 1848. i tradicionalno se svira na kraju koncerta koji se svakog 1. siječnja iz Beča prenosi diljem svijeta. Bečka filharmonija otvorila je posljednjih godina svoje arhive u nastojanju da raščisti sa svojom prošlošću iz doba nacizma. Povjesničari su otkrili da je 60 od 123 glazbenika bilo u nacističkoj stranci prije kraja Drugog svjetskog rata. Oni su sastavili popis židovskih kolega koji su istjerani iz ansambla. Sedmero glazbenika ubijeno je ili umrlo, a devetero ih je protjerano iz zemlje.
Weninger je rođen u Austriji 1879. godine, studirao je glazbu u Beču, a zatim nastavio studij u Njemačkoj. U veljači 1932. pridružio se Nacističkoj stranci. Radio je za nacističke kulturne organizacije, a kad je Hitler došao na vlast, postao je uspješan kompozitor, dirigent i aranžer. Uz to što je pisao operete i klasična djela, bio je zadužen za popularne aranžmane partijske himne »Horst-Wessel-Lied«, kao i za himne posvećene Hitleru. Weninger je umro u veljači 1940. godine, a dio njegova nasljeđa je i aranžman Radetzky marša. Bečki novogodišnji koncert također ima nacističke korijene, no unatoč tome koncerti su se nastavili i nakon Drugog svjetskog rata. Koncertom je ravnao i slavni Herbert von Karajan, koji se 1933. također učlanio u Nacističku stranku. Karajanovo članstvo u Nacističkoj stranci i karijera u velikom uzlazu u Njemačkoj od 1933. do 1945. nakon rata prikazivano je u ružnom svjetlu. Dok njegovi branitelji tvrde da se Nacističkoj stranci pridružio samo radi napredovanja u karijeri, neki kritičari istaknuli su da su drugi ugledni dirigenti, među kojima i Otto Klemperer, Erich Kleiber i Arturo Toscanini, u to doba napustili fašističku Europu.
U novije vrijeme Izraelski državni radio ispričao se slušateljima nakon kršenja tabua emitiranjem djela njemačkog skladatelja Richarda Wagnera, bojkotiranog u Izraelu zbog njegovih antisemitskih stavova. Glasnogovornica radija objasnila je da je dio Wagnerova »Sumraka bogova« emitiran pogreškom. Wagner je bio antisemit, omiljeni Hitlerov skladatelj i njegova djela u 20. stoljeću prisvajao je Treći Reich. Te tri činjenice u Izraelu predstavljaju najveći problem. Ne postoji doduše zakon koji bi zabranjivao izvođenje Wagnerove glazbe, ali glazbenici je izbjegavaju. Wagner je umro 1883. godine, šest godina prije Hitlerova rođenja, no u Izraelu je stigmatiziran zbog svojih poznatih stavova. Reuters je tako prije nekoliko mjeseci izvijestio kako je jedan švicarski kolekcionar za 34.000 dolara kupio pismo koje je Wagner poslao francuskom filozofu Édouardu Schuréu. U tom pismu Wagner detaljizira svoj antisemitski esej »Židovstvo u glazbi«, konstatirajući kako »Francuzi nisu bili kadri razotkriti destruktivni utjecaj židovskog duha na modernu kulturu«.
Wagnerova djela su i dalje tabu u Izraelu, iako se u srpnju 2017. dirigent Daniel Barenboim usudio u Jeruzalemu s Berlinskim filharmonijskim orkestrom izvesti izvadak iz opere »Tristan i Izolda«. Direktor izraelske Udruge »Richard Wagner« Jonathan Livny je pozdravio emitiranje Wagnerove glazbe na državnom radiju: »Ne emitiramo stajališta skladatelja, već lijepu glazbu koju je napisao«, rekao je Livny, čiji je otac preživio holokaust. Doktrina koju je zastupao Wagner svodi se na rasni purizam, no u tekstovima njegovih opera ne može se naći eksplicitni antisemitizam. Nije mu bio problem ni blisko surađivati s nekolicinom židovskih glazbenika, no, kad se radi o Židovima generalno, Wagner se o njima vrlo negativno izražavao. Wagnerove opere redovito se postavljaju u najvećim svjetskim kućama, i u sredinama inače posebno osjetljivim na bilo kakve primjese antisemitizma, kao što je recimo New York.
U Hrvatskoj pak imamo primjer Lovre pl. Matačića, koji je nakon uspostave NDH-a u Zagrebu 1941. imenovan nadzornikom domobranskih glazba i škole za glazbene gojence u činu potpukovnika, a 1943. dodijeljen je Uredu za duhovnu skrb pripadnika oružanih snaga NDH u Beču; pojavljuje se 1944. u promidžbenom igrano-dokumentarnom filmu »Borci za Hrvatsku«, za koji je i skladao glazbu (izvor: Hrvatski biografski leksikon). Usporedno za rata kao dirigent djelovao je u Zagrebu (HNK, ZF, šef-dirigent Simfonijskoga orkestra i zbora Hrvatskoga krugovala), Beču (Narodna opera) i Berlinu (BF, Simfonijski radijski orkestar). Uhićen je u Zagrebu u svibnju 1945., nakon osude na smrt strijeljanjem (nedokumentirano), u srpnju ga je Vojni sud Komande grada Zagreba osudio na pet godina zatvora i petogodišnji gubitak političkih i pojedinih građanskih prava. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški (i vodio orkestar osuđenika) od listopada do pomilovanja u kolovozu 1946. Na poziv T. Skalovskoga 1948. odlazi u Skoplje, a u poslijeratnom razdoblju djelovao je i u Rijeci i Ljubljani. Od 1954. nastavlja karijeru jednog od vodećih europskih i svjetskih dirigenata u inozemstvu.
(novilist.hr)
