Angela Merkel je poslije parlamentarnih izbora samo još “komesarski” na dužnosti kancelarke. Kako bi država ostala sposobna da djeluje, stara vlada je na dužnosti dok se ne formira nova. Ne postoji vremenski rok za tu fazu.
Teoretski, Angela Merkel bi mogla da bude na dužnosti i do Božića. Poslije 17. decembra 2021. ona bi oborila rekord Helmuta Kola po vremenu provedenom na dužnosti šefa vlade. On je na tom mjestu bio 5.869 dana.
Poslije izbora Merkel bi mogla i da donosi bitne odluke, jer joj zakon dozvoljava da vlada kao da se ništa nije dogodilo. U to spada i kadrovska politika.
Za razliku od nje, ministri su u “tehničkom mandatu”. Ona bi teoretski mogla da ih otpušta i zamjenjuje, da bira s kim će da vlada.
Svi termini koji su predviđeni za dužnost kancelara moraju se i dalje poštovati. Pošto krajem oktobra najvjerovatnije još neće biti formirana nova vlada, Angela Merkel će vjerovatno putovati u Rim, na sastanak 20 industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta. Tamo će obradovati svoje “stare znance” među šefovima država i vlada.
Granice moći
Kancelarka koja se oprašta sa dužnosti ne smije da odnese kući poklone koje je dobila tokom svoje dužnosti. Takozvani “ministarski zakon” to zabranjuje. Poklone je dobila kancelarka, a ne privatna osoba. Pokloni su evidentirani kao državna svojina.
Isto kao pisaći sto, stolica i umjetnička djela u kancelariji. Angela Merkel neće poslije izbora biti “protjerana” iz svoje kancelarije, nju će moći i dalje da koristi. Naposlijetku, poslije izbora još nije izabran kancelar. To na prijedlog predsjednika države radi Bundestag. Tako je zapisano u članu 39. njemačkog Ustava.
Ustavne sudije smatraju da je mala vjerovatnoća da stari saziv parlamenta u tih 30 dana donese dalekosežne odluke. Čim Savezna izborna komisija potvrdi imena svih novoizabranih poslanika, u plenarnoj sali počinje montiranje sjedišta po novom rasporedu. Kada su prije četiri godine prvi put bili izabrani i poslanici Alternative za Njemačku, niko nije htio da sjedi u njihovoj blizini, što je izazvalo kašnjenje u postavljanju novog rasporeda sjedenja.
Kako do većine?
Pošto nije predviđen rok za formiranje vlade – taj proces traje koliko traje. Nema pritiska rokova. Pošto to predstavnici partija znaju, oni pregovaraju detaljno, o svakoj sitnici koja određuje odnos moći. Radi se o partijskim ciljevima, kadrovskim rješenjima za ministarska mjesta i o “koalicionom ugovoru”.
Kandidat partije koja je dobila najveći broj glasova počinje koalicione pregovore. On smije slobodno da bira partije sa kojima želi da formira parlamentarnu većinu i vladu. Apsolutna većina glasova je neophodna, za razliku od pravila u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. Rijetko je jedna partija u stanju da osvoji apsolutnu većinu, pa su partnerske stranke neophodne. Prije četiri godine, njemački građani su posebno dugo čekali na formiranje vlade.
Koalicioni pregovori se mogu dodatno produžiti jer stranke mogu da zatraže pristanak većine članstva, odnosno delegata na partijskim kongresima za stupanje u koaliciju.
Prije četiri godine su pregovori vođeni između demohrišćana (CDU) liberala (FDP) i Zelenih. Onda su liberali napustili razgovore jer su smatrali da su demohrišćani napravili preveliki broj ustupaka Zelenima.
Ostala je mogućnost da konzervativni demohrišćani povedu razgovore sa dotadašnjim koalicionim partnerom – socijaldemokartima. Oni nisu bili oduševljeni mogućnošću da još jednom budu slabiji partner dominantnim demohrišćanima. Tek kada su socijaldemokratski delegati na partijskom kongresu, poslije žustre debate, odobrili početak razgovora, stvar se pokrenula. Napokon, partijski kongres je morao da odobri i rezultat pregovora.
Koalicioni ugovor je isposlovan šest mjeseci poslije izbora.
Izbor kancelarke ili kancelara
Predsjednik Njemačke je najviša politička funkcija u zemlji. Nakon uvida u moguće većine u novom Bundestagu on predlaže jednu osobu za mjesto budućeg kancelara, jer ona prema njegovoj procjeni ima najviše izgleda da formira većinu koja će je izabrati. Predviđena su najviše tri kruga izbora kancelara u parlamentu.
Oni kandidati iz drugih partija za mjesto kancelara koji nisu uspjeli da sakupe najviše glasova, najčešće dobijaju ili mjesto u koalicionoj vladi ili su šefovi poslaničkih klubova opozicije.
Za Armina Lašeta, demohrišćanskog kandidata, u ovom slučaju postoje prepreke, jer on nije poslanik Bundestaga. Liberal Kristijan Lindner kao i kandidatkinja Zelenih Anelena Berbok su i do sada bili poslanici. Socijaldemokrata Olaf Šolc je do sada bio zamjenik kancelarke i jedan od ključnih političara vladajuće koalicije.
(DW)
