Od Trumpove prijetnje proglašenjem Antife terorističkom organizacijom, što pravni stručnjaci uglavnom drže neozbiljnim i zakonski neprovedivim, termin Antifa došao je i do naše obale – točnije, do makarske rivijere, čije je ljepote Hloverka Novak Srzić hvalila na Facebooku “unatoč antifa kaosima i virusima”, iako je pritom zamijenila Makarsku i Mozambik.
Paralelna pojava neonacista i Antife
Ime Antifa je, naravno, skraćena verzija termina antifašizam, odnosno antifašisti. Ovaj pokret odnosno subkultura – ili, preciznije, kontrakultura – prisutan je u zapadnoj Europi, a zatim i u SAD-u još od sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Suvremeni antifašistički pokret pojavio se paralelno s pojavom suvremenog neonacističkog pokreta u Europi i Sjevernoj Americi, prije svega u obliku subkulture takozvanih skinheadsa, odnosno njihovog neonacističkog krila.
No Antifa svoje korijene vuče, naravno, iz originalnog antifašističkog pokreta, koji se na ulicama Njemačke, Italije i drugih država borio protiv originalnih nacista i fašista dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. S izbijanjem Drugog svjetskog rata, ovi antifašisti, dobrim dijelom, ali ne isključivo komunisti, pokrenuli su oružanu partizansku borbu diljem okupirane Europe, uključujući takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
No to je, naravno, povijest. Kakve veze s povijesnim antifašistima imaju mladići i djevojke koji se od glave do pete odjeveni u crno pojavljuju na američkim ulicama, s palicama, čak i kacigama i štitovima, bacaju molotovljeve koktele, cigle i petarde, tuku se s policijom i desničarima, razbijaju izloge i pale zgrade i automobile – ponekad policijske i korporativne, ali katkad i one običnih građana i malih obrtnika?
Preklapanje s anarhistima i Crnim blokom
Prema svjetonazoru pokreta Antifa, oni se danas bore protiv fašizma, baš kao što su to radili partizani i lijevi radikali prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. A svojim taktikama i ciljevima uvelike izviru iz jednog drugog, šireg pokreta – onog anarhističkog i antiglobalističkog koji je prije dvadesetak godina stupio na scenu nasilnim prosvjedima protiv summita klubova G7 i G20, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetskog gospodarskog foruma u švicarskom Davosu, među ostalim.
Baš kao i oni, i Antifa se protivi fašizmu, nacionalizmu, rasizmu, seksizmu, homofobiji, kao i kapitalizmu, društvenoj nejednakosti i uništavanju okoliša radi profita. Štoviše, anarhistički Crni blok, koji je posebnu pažnju privukao neredima tijekom summita G20 u Hamburgu 2017., izgledom i taktikama gotovo je identičan Antifi, a vjerojatno su i njihovi pripadnici dobrim dijelom isti.
Iste te godine i Antifa je svojim nasilnim prosvjedima privukla pažnju u Americi. Činjenica da je 2017. bila i prva godina Trumpovog mandata, naravno, nije slučajna, baš kao što nije slučajno da je takozvana alternativna desnica (alt-right), koja često koketira s neonacizmom, doživjela nevjerojatan uzlet za vrijeme predizborne kampanje 2016. i nakon izbora.
2017. će ostati zapamćena po nekoliko dramatičnih obračuna Antife i alt-righta: obračun zbog predavanja desničarskog provokatora i miljenika alt-righta Miloa Yiannopoulosa na Sveučilištu Berkeley u veljači, koje je na kraju otkazano (sukob je imao reprizu u travnju), i zbog marša alt-righta, odnosno neonacista i srodnih desnih ekstremista, u kolovozu u Charlottesvilleu, Virginia, gdje je sukob s Antifom i drugim lijevim protuprosvjednicima eskalirao zabijanjem ekstremnog desničara automobilom u protuprosvjednike.
“Udari nacista”
Iste je godine iznenadni napad maskiranog pripadnika Antife na jednog od predvodnika alt-righta i bjelačkog nacionalista Richarda Spencera postao svojevrstan mem nazvan “udari nacista”. Pokrenuo je i raširenu raspravu oko toga je li pribjegavanje nasilju legitimno sredstvo borbe protiv nacista i desnih ekstremista. Za pripadnike Antife dileme nema. Nasilnu borbu protiv fašista i onih koje tako doživljavaju, ali i policije i drugih predstavnika “struktura moći”, Antifa tumači kao svojevrsnu samoobranu.
“Argument je da je militantni antifašizam inherentno samoobrana zbog povijesno dokumentiranog nasilja koje fašisti vrše, posebno prema marginaliziranim ljudima”, navodi Mark Bray, profesor povijesti na Sveučilištu Rutgers i autor knjige “Antifa: Antifašistički priručnik”, za New York Times.
Doduše, mnogi pripadnici Antife rastežu pojam antifašističke samoobrane i na uskraćivanje platforme, takozvano deplatformiranje, intelektualcima i organizacijama čije poruke smatraju opasnima za obespravljene i diskriminirane manjine. U svojoj ekstremnoj verziji rezultira brutalnim napadima na novinare, autore i aktiviste s kojima se ne slažu. A takvo rastegnuto shvaćanje antifašizma neminovno dolazi u konflikt s načelima slobode izražavanja, organiziranja i okupljanja na kojima počiva liberalna demokracija.
Revolucionari koji odbacuju načela liberalne demokracije
No u tome i je problem, smatraju kritičari ovog radikalnog pokreta – Antifa ne vjeruje u liberalnu demokraciju, već želi, u krajnju ruku, zamijeniti postojeći ekonomsko-politički sustav radikalnom alternativom – komunizmom ili anarhijom.
“Oni su samodeklarirani revolucionari. Oni ne osjećaju odanost prema liberalnoj demokraciji, za koju vjeruju da marginalizira zajednice koje oni brane. Oni su anarhisti i komunisti i kao takvi su daleko izvan konzervativno-liberalnog spektra”, objašnjava Bray za portal Vox.
No u isto vrijeme teško je precizno govoriti o ciljevima i metodama Antife, kao i o njenoj umiješanosti u trenutne nerede u SAD-u, iz istog razloga iz kojeg ne znamo ni koliko je ovaj pokret snažan – ne postoji jedinstvena organizacija ni vođe. Antifa je skup neformalnih, autonomnih lokalnih ćelija bez vođa i hijerarhijskog ustroja. Ipak, kako piše Washington Post, i u svojim najvećim akcijama uspjeli su okupiti tek nekoliko stotina pripadnika iz cijele zemlje. Također, očito je da su im najsnažnija uporišta Kalifornija i Oregon. Bray također smatra da je Antifa kao pokret naprosto premalen i preslabo organiziran da bi mogao predvoditi aktualne prosvjede.
Desničarsko nasilje i dalje prednjači nad ljevičarskim
Dobar dio njihovih aktivnosti, baš kao i kod ekstremne desnice, koncentriran je na internet. Tamo prate aktivnosti svojih ideoloških protivnika i pokušavaju razotkriti ekstremne desničare, pri čemu često objavljuju i njihove osobne podatke. No čini se da barem neki među njima vide prosvjede kao priliku za nasilan obračun sa sustavom kojem se protive.
Takve nasilne metode onda postaju temelj za izjednačavanje krajnje ljevice ili desnice. Je li takvo izjednačavanje opravdano ili ne, ostaje nešto oko čega će se neistomišljenici teško složiti. No dobro je u tom kontekstu imati na umu i konkretne podatke, primjerice one o terorističkim i ekstremističkim napadima u SAD-u. Prema evidenciji Sveučilišta u Marylandu, od 2010. do 2016. 53% takvih napada izveli su vjerski ekstremisti. 35% su izveli desničarski ekstremisti, a samo 12% ljevičarski ili zeleni ekstremisti. Stoga je prilično ironično da Trump i njegovi pristaše žele proglasiti Antifu terorističkom organizacijom prije nego što to učine s mnogo opasnijim i bolje organiziranim ekstremno desnim organizacijama.
(Index.hr)
