Nikad se teže kao ove godine nije dolazilo do radne snage koje jednostavno više na domaćem tržištu nema ili ne želi raditi u turizmu i ugostiteljstvu. Podaci govore da se ove godine tražilo čak 120 tisuća radnika, 20 tisuća više nego lani.
Posao u turizmu i ugostiteljstvu u ljetnim je mjesecima težak i traži velika odricanja. Istina, nakon frenetičnog rada, sezonski ugostiteljski radnici ostatak godine su slobodni. Problem je i u tome što taj posao ne pruža sigurnost. Relativno je malo onih koji nakon završetka sezone dogovore s poslodavcem angažman i za iduće ljeto. Manjak sigurnosti glavni je razlog zbog kojeg je veliki broj sezonaca, pogotovo onih iz Slavonije, odlučio hrvatsku obalu zamijeniti Europom. Jednostavno su otišli za boljim uvjetima, normalnijim radnim vremenom, stalnom plaćom i poslom 12 mjeseci u godini. Posljedično, domaći poslodavci u turizmu i ugostiteljstvu sada moraju, ne samo dizati plaće, nego i posezati za radnom snagom iz susjedne Bosne i Hercegovine i Srbije. U centru Pule, u poznatoj Kandlerovoj ulici, u srcu grada, koja je prepuna sezonskih lokala, gotovo nema lokala gdje ove godine nisu zaposleni sezonci iz tih zemalja. Nekada je to bila iznimka, a danas je sve više pravilo.
Nikad gore nego sada
– Nikad nije bilo gore nego ove godine. To je kao da se udajete ili ženite za nekoga koga dotad nikad niste vidjeli. To je jednako grozno za nas poslodavce, jer ne znate tko će vam doći u kuću, ali i za radnike koji ne znaju kamo idu, kaže nam Iva Artuković, vlasnica restorana i suvenirnice u Kandlerovoj ulici. Ove je godine povisila plaće svojim radnicima iz Istre, ali ni to nije bilo dovoljno – radnici su je napustili.
– Iz godine u godinu u kuhinji i na terasi uvijek smo imali naše ljude koji su poznavali nas, kao i mi njih. Ove se godine nisu vratili. Ja ih ne okrivljavam, imali su druge mogućnosti. Uglavnom su kod nas radili ljudi koji su bili blokirani ili su iz nekog drugog razloga bili u teškoj financijskoj situaciji. Tu su radili tri mjeseca i dobivali su dobru plaću i napojnice. Jasno, to im nije bilo dovoljno da prežive cijelu godinu. Tražila sam, kao i drugi ugostitelji, radnike preko Zavoda za zapošljavanje. No, ništa od toga. Mislim da se u cijeloj ovoj ulici preko Zavoda tražilo tridesetak ljudi, a došlo ih je možda dvoje. A i oni samo da ispune obavezu prema Zavodu.
Gospođa Artuković morala je zato posegnuti za stranom radnom snagom. Nakon gomile birokratskih zavrzlama, uspjela ih je dovesti. Restoran je otvorila ovih dana, za Duhove, i radit će do kraja ljeta.
– Kad sam konačno, nakon puno muka, dobila te radne dozvole, onda bi radnici dolazili, ostajali bi po dva-tri dana i otišli. Rekli bi da im se to ne sviđa. I onda sve ispočetka. Isto tako, dosad radnicima nismo morali osiguravati smještaj jer su sve bili domaći ljudi, a sada imamo i taj trošak i brigu jer se za te mlade ljude ipak moramo brinuti. Osim toga, iako su to sve po struci kuhari i konobari koji su radili u ugostiteljstvu u svojoj državi, nisu oni naviknuti na tempo naše sezone, kaže Iva Artuković.
Radnici ucjenjuju nas poslodavce
Ponajbolji istarski barmenKarlo Damijanićkoji vodi lokal na otočiću Levan, na samom jugu Istre, probao je i jedno i drugo – biti poslodavac i biti radnik u turizmu. Kaže da shvaća obje pozicije te smatra kako je za čitavu situaciju oko nedostatka radne snage u Hrvatskoj, zbog velikog odljeva radnika u inozemstvo, odgovorna država, jer nije pravodobno rasteretila ugostitelje kako bi mogli ponuditi bolje uvjete rada i plaće domaćem personalu.
– Sve je teže naći personal, ali činjenica je da svi traže u posljednji čas. Najprije daju manje plaće, a onda kada dođe gusto, dali bi sve, no tada se više nitko ne javi. Ja, primjerice, tražim personal već u siječnju, iako se i meni dogodi da me netko zezne i ne dođe. Događa se da se na radna mjesta javljaju ljudi koji nemaju iskustva, niti su educirani, ali traže da za to budu dobro plaćeni. Radna snaga na neki je način počela ucjenjivati poslodavce. S druge strane, znam mnogo mladih educiranih barmena iz Istre koji su otišli raditi u inozemstvo, prije svega Irsku i Austriju, jer imaju normalno rado vrijeme, rade cijele godine i imaju za to dobru plaću. Mi im, nažalost, to u Hrvatskoj ne možemo osigurati. Ne da ne želimo, nego bi u tom slučaju svi ugostitelji propali jer toliko ne zarađuju. A za sve je to odgovorna država jer nije poduzela prave mjere, smatra Damijanić. Ističe da ipak za boljim uvjetima i plaćama ne treba ići raditi u Europu kada govorimo o ugostiteljstvu. Kaže da se u Hrvatskoj može vrlo dobro zaraditi jer je konkurencija, paradoksalno, mala.
– Mnogo se ljudi traži, ali zapravo vrlo je malo educiranih ljudi u ugostiteljstvu. Upravo zato danas je lakše iskočiti nego do sada. Trenutačno u ugostiteljstvu radi više ljudi koji nisu te struke. Dovoljno je potruditi se i završiti edukacije, bilo za kavu, sommeliera, barmena. Educiran i stručan kadar traži se i dobro se plaća. Znam, primjerice, da se na hrvatskim otocima barmeni plaćaju od 25 do 30 tisuća kuna. Inače, prosječna plaća jednog barmena je od 10 do 15 tisuća kuna, ali netko tko ima bolji lokal, sigurno će toliko platiti dobar kadar, ističe on. Što se tiče konobara, kaže da dobar i stručni konobar ima plaću od 7.500 do 12 tisuća kuna neto mjesečno, i to bez napojnica. A s napojnicama, ovisno o tome u kakvom lokalu radi, može dodatno zaraditi još sedam do 10 tisuća.
Dođe se do lijepe plaće
– Upravo zato su satnice konobara nešto niže. One se kreću od 25 do 30 kuna pa, uz napojnicu, dođe do lijepe plaće. Kuharima su, pak, satnice od 30 do 50-60 kuna jer nemaju napojnica. Kod barmena su plaće visoke i kreću se od 7.500 do 10 tisuća kuna za početnika. Činjenica je da tog kadra nedostaje i zato su njihove plaće takve. Ako vlasnik lokala želi visoku uslugu, on će takvu osobu uzeti. No usluga nam se zbog svih ovih problema vrlo srozava, zaključuje ovaj barmen.
U Hrvatskoj, u ovom trenu, iako se sezona dobrano zahuktava, nedostaje još uvijek 10 do 15 tisuća radnika. Kažu nam to predsjednik Sindikata turizma i usluge Eduard Andrić te voditelj projekta Gastroposao.eu Zoran Šimunić, koji posreduje između radnika i poslodavaca u turizmu i ugostiteljstvu. Posebno zastupa male poslodavce koji u današnje vrijeme teže dolaze do kadra nego veliki hotelijeri.
– Plaće su se u turizmu i ugostiteljstvu, u odnosu na lani, sigurno podignule 20 posto. Mi zastupamo manje poduzetnike, i u tom segmentu plaće konobara kreću se oko šest tisuća kuna, kuhara oko sedam tisuća, s time ako rade na brodovima, te su plaće i do 14 tisuća kuna. Tu ne govorimo o top chefovima. Pomoćni kuhari dobivaju od tri do četiri tisuće kuna, čistačice oko četiri tisuće. Naravno, svi oni traže komforan smještaj. A nude se i razni bonusi, udio u profitu, ističe Šimunović. Dodaje da se većinom zapošljavaju na šest mjeseci, a u boljim lokalima to je i cjelogodišnje zaposlenje. Kaže da su plaće u velikim hotelskim sustavima nešto manje, no da hotelijeri daju zato svojim zaposlenicima neke druge bonuse. Ističe da se plaće previše ne razlikuju u Dalmaciji, Istri ili na Kvarneru, ali da je to za 10-tak posto bolja plaća na samom jugu Hrvatske, točnije u Dubrovniku i na Korčuli.
– Tu dolazi druga klijentela i to je drugi ambijent, ističe on. Kaže da u odnosu na lani zamjećuje značajno veći porast upita za zaposlenje u Hrvatskoj iz Srbije, Bosne i Hercegovine pa čak i Makedonije.
– Lani je toga bilo malo, a sada je to značajniji broj upita. Isto tako, kontaktiraju nas i naši ljudi koji su išli raditi u inozemstvo da bi se vratili. Vjerujem da će se velik dio njih vratiti jer nije ni vani idealno kao što se govori. Primjerice, u Irskoj zarađuju 2,5 tisuće eura bruto, ali rade od jutra do mraka, smješteni su s drugima, i kada sve troškove zbroje, ne ostaje im puno. Međutim, dobro je da su otišli van jer su naučili nešto novo. Vjerujem da će se brzo početi vraćati jer se u Hrvatskoj situacija promijenila, ističe Šimunić, dodajući kako se samo ove godine u Hrvatskoj otvorilo oko 50 novih hotela.
Andrić ističe kako je ove godine u turizmu bila dozvoljena kvota za uvoz radne snage za nešto više od četiri tisuće radnika, ali da ih je uvezeno oko tisuću.
– Mislilo se da će interes u Bosni i Hercegovini biti veći, no taj će radnik radije ići u Austriju nego u Hrvatsku, kad već mora u inozemstvo jer su tamo veće plaće. Crnogorci i sami rade u svom turizmu, tako da se time nije riješio problem. Rješenje vidim u daljnju dizanju plaća, ugovorima na neodređeno vrijeme, ali i poreznom rasterećenju poslodavaca. Jer ako želimo kvalitetan turizam i bogate goste, onda njih moraju posluživati bogati radnici, zaključuje Andrić.
Nitko se ne školuje za turizam
Veliki hotelijeri u “lov” na svoje sezonce krenuli su još najesen, no i dalje nisu popunili sva radna mjesta. Definitivno su dignuli standard, što radnih prava, bonusa, plaća, ali i smještaja. Gotovo da nema ozbiljne hotelske kuće koja ne preuređuje ili gradi hotel za svoje zaposlenike.
– Prema informacijama koje imam iz velikih hotelskih kuća u Istri, nemaju većih problema jer su pravodobno počeli i s malo agresivnijim pristupom u reklamiranju sebe kao poželjnog poslodavca. Činjenica je da su već drugu godinu zaredom plaće povećane u većim iznosima od 4 do 11 posto u odnosu na prethodnih godina, postavljaju se limiti, Valamar 5000 kuna kao najniža plaća koja će se isplatiti radnicima, i ono što je možda još i bitnije od samih plaća, jest ranije zapošljavanje. Tako se zaposlio veći broj radnika nego što ih je zaista bilo potrebno već u veljači i ožujku, kako bi si osigurali dovoljan broj radnika za sezonu. Neke kompanije možda će imati manjih problema u samoj špici sezone u srpnju i kolovozu, međutim računaju da će tu “uskočiti” učenici i studenti.
Također, velike hotelske kuće značajno su poboljšale uvjete smještaja sezonskim radnicima, kaže nam Marina Cvitić iz Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, i hotelijeri se zasad ne žale, barem ne glasno. Najviše zapošljava Valamar Riviera – 6600 zaposlenika u 30 hotela i 15 kampova, od Istre i Kvarnera do Dubrovnika, koja nudi minimalna neto primanje od 5000 do 7500 kuna svim zaposlenicima koji odrade puni mjesečni fond sati. U porečkoj Plavoj laguni, koja zapošljava dvije tisuće sezonaca, bruto prosječna plaća kreće se oko devet tisuća kuna, a u rovinjskoj Maistri nisu navodili plaće. Oni, pak, zapošljavaju čak 2700 djelatnika, u što se ubrajaju i oni stalno zaposleni i menadžment. Pulska Arena Hospitality Group zapošljava, pak, 1100 sezonaca, a najviše traži sobarica i kuhara. Prosječne se plaće u toj tvrtki kreću od 4600 kuna za sobarice do 6400 za kuhare. Problem oko radne snage sigurno će se produbljavati, tim više što se djeca gotovo ne upisuju u turističke škole. Primjerice u Poreču, turističkoj perjanici države, ove godine nije se upisao niti jedan konobar.
(novac.jutarnji.hr, foto: Pixabay)
