Kako je otkrio New York Times, američki borbeni avioni već su bili u zraku, a kako je danas sam Trump objavio na Twitteru, imali su još 10 minuta do udara kad je on izdao naredbu za obustavu napada. Prema njegovom objašnjenju, učinio je to jer su predviđene žrtve tih zračnih i raketnih udara bile previsoke u odnosu na iranski napad u kojem nije bilo ljudskih žrtava.
“U ponedjeljak su srušili dron bez posade koji je letio iznad međunarodnih voda. Prošle noći bili smo spremni odgovoriti udarom na tri različite mete. Kad sam pitao koliko ljudi će umrijeti, general mi je rekao ‘150 ljudi, gospodine’. 10 minuta prije udara sam ga zaustavio. To nije proporcionalan odgovor na rušenje drona bez posade. Nisam u žurbi, naša vojska se gradi i spremna je, najbolja na svijetu. Sankcije ih grizu, a sinoć smo ih dodali još. Iran ne smije NIKAD imati nuklearno oružje, ne protiv SAD-a, ne protiv svijeta”, napisao je Trump na Twitteru.
Trump prijetio “krajem Irana” ako napadnu, sad napad na dron opravdava kao “pogrešku”
No Trump je u proteklih nekoliko dana već davao naznake da želi pošto-poto izbjeći rat s Iranom. Nakon dugog razdoblja vrlo oštre i agresivne retorike prema Iranu, poput nedavne prijetnje da će “ako se Iran želi boriti, to biti službeni kraj Irana”, Trump je sad vidno ublažio ton. Prošlotjedne napade na norveški i japanski tanker za koje je SAD službeno okrivio Iran koji negira odgovornost, nazvao je “vrlo malim” incidentom.
Jučerašnje rušenje drona, za koje je Iran preuzeo odgovornost tvrdeći da je ušao u njihov zračni prostor – što SAD negira tvrdeći da je dron srušen u međunarodnom zračnom prostoru, 34 kilometra od iranskog teritorija – Trump je gotovo opravdavao. Prvo je, doduše, na Twitteru zlokobno napisao da je “Iran napravio veliku pogrešku”. No onda je taj isti opis “pogreška” počeo koristiti u nešto drukčijem značenju – u smislu da se nije radilo o odluci iranske političke i vojne vrhuške, već o “nekome tko je bio neoprezan i glup toga dana”.
“Mislim da je general ili netko drugi pogriješio”, zaključio je i odbio reći je li spreman pokrenuti vojnu akciju zbog srušenog drona. “Nismo imali čovjeka u dronu. Bilo bi mnogo, mnogo drukčije (da smo imali)”, izvalio je Trump zanemarujući činjenicu da su bespilotne letjelice po definiciji bez ljudske posade.
Pritom valja podsjetiti na dvije stvari. Prva je da se ne radi o običnom dronu, već o najnaprednijem i najskupljem tipu drona kojim američke zračne snage raspolažu, vrijednom 120-130 milijuna dolara, skupljem i od naprednog borbenog lovca F-35 A. Druga je da se iranski napadi uklapaju u dobro dokumentiran obrazac iranske eskalacije kao odmazde za američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma i ponovnog nametanja sankcija toj zemlji.
Iran odlučio provjeriti je li Trump pas koji laje, ali ne grize
Analitičar američkog Stratfora Reva Goujon, štoviše, zaključuje da je Iran odlučio isprovocirati američku vojnu akciju predviđajući da će ona biti vrlo ograničena, jer ni Trump, ni američka javnost nemaju apetita za novi rat na Bliskom istoku, i da će je Iran moći podnijeti. Analitičar Washington Posta Aaron Blake, pak, piše da je Iran odlučio provjeriti je li Trump samo pas koji laje, ali ne grize. Ovim rizičnim potezom Iran ustvari računa da će izaći kao pobjednik iz obračuna i natjerati SAD na ustupke.
U svakom slučaju, Trumpovo jučerašnje igranje uloge iranskog odvjetnika zapravo podsjeća na ulogu koju je preuzeo i nakon ubojstva saudijskog novinara Jamala Khashoggija krajem prošle godine. I tada je, naime, tvrdio da su to vjerojatno učinili “odmetnuti ubojice”.
No ako je već donekle očekivano – ma koliko cinično – da će Trump zauzimati stranu Saudijske Arabije, američke saveznice koju otvoreno simpatizira, prilično je neshvatljivo zašto sad ublažava odgovornost Irana protiv kojeg već godinama grmi. I upravo je to najbolja ilustracija potpune konfuzije i zbrke koju je Trump unio u američku vanjsku politiku.
A ako je Trumpovo opozivanje naredbe za napad u zadnji tren iznenađujuće, vijest koju je objavio Reuters, o tome da je Trump sinoć preko Omana upozorio Iran da će biti napadnut, naprosto je nevjerojatna. Prema tvrdnji anonimnih iranskih dužnosnika, Trump im je preko Omana poručio da ne želi rat, pokušavajući ih valjda odvratiti od napada, i dodao da želi razgovarati s Teheranom. Iranski dužnosnici su mu, kažu, odgovorili da će svaki napad imati “regionalne i međunarodne posljedice”. A Trump je, slučajno ili ne, nakon toga otkazao napad.
Vojne akcije ipak nema – zasad
Za protivnike rata između SAD-a i Irana kojih je sve više i među američkim saveznicima, posljednji razvoj događaja ipak predstavlja olakšanje. No znači li to da američke vojne akcije uopće neće biti? Kako će reakcija Irana na takav napad izgledati i hoće li se taj sukob izroditi u totalni rat? Tko je ustvari kriv za ovu eskalaciju – je li Iran zaista isprovocirao Ameriku drskim i opasnim napadima na tankere trećih zemalja i na američke dronove (jedan su pokušali srušiti i nakon napada na tankere prošlog tjedna, ali bezuspješno) ili je ipak Iran žrtva američkih provokacija i podvala kojima se želi opravdati rat?
Doduše, argument protiv potonjeg objašnjenja je i sama Trumpova odluka da odustane od napada. Drugim riječima, da je sve ovo vrijeme tražio, pa i lažirao izliku za rat, zašto bi odustao u zadnji tren? Tu su i snimke i fotografije iranskog uklanjanja navodne mine s trupa napadnutog tankera koje su Amerikanci objavili kao dokaz o njihovoj odgovornosti za napad i prikrivanju dokaza. No kako god gledali na stvari i kojoj god strani davali povjerenje, jasno je jedino da gotovo ništa nije jasno – pogotovo kad je riječ o tome kako će se ova napeta pat-pozicija razriješiti. A to ionako opasnu situaciju čini samo još opasnijom.
“Već same priče o ovakvoj akciji predstavljaju eskalaciju, za to nema nikakve dileme. To što do samog napada nije došlo, apsolutno ne govori protiv nastavka eskaliranja ove situacije”, komentirao nam je ovaj sukob Igor Tabak, vojni analitičar portala Obris.
“Ta priča je krenula iz medijske sfere, s pozivima na visoke dužnosnike, tako se i trenutno američka javnost aktivno lomi oko razloga otkazivanja. Je li to imalo veze s jučerašnjim izjavama ruskog predsjednika Vladimira Putina, ili je tu bilo nekakve diplomatske intervencije u zadnjem momentu, ili se Trump jednostavno predomislio, što isto ne bi bilo nemoguće. Vidjeli smo to već u dosta situacija. Očito je vrh američke vlasti podijeljen, imamo nekoliko savjetnika koji ne bi oklijevali situaciju s Iranom vojno rješavati, s druge strane bi ovakav napad sigurno značio daljnje runde žestoke eskalacije jer je potpuno jasno da bi Iran odgovorio na neki način, kao što su na izviđačke letove već odgovorili rušenjem jedne od bespilotnih letjelica”, dodaje Tabak.
Tabak: Nije jasno što SAD želi postići po pitanju Irana
Naš sugovornik također smatra da je u igri puno nepoznanica, uključujući onu najvažniju – što Amerika zapravo želi postići: “Cijela priča je jako nejasna, puno detalja tu nedostaje, ali već se i takva kakva je uklapa u jednu eskalacijsku spiralu koja s jedne strane ima svrhu pritiska na Iran, ali s druge strane je nejasno čemu bi vodila kao konačnom cilju, budući da SAD u zadnje vrijeme više nema jasnu politiku, pa i na tako prominentnim točkama kao što je pitanje Irana jer nije jasno što SAD želi postići, promjenu režima ili veliki summit kao sa Sjevernom Korejom, koja se razina ustupaka Irana očekuje za sve ove sankcije i pritiske. U isto vrijeme, ovaj pristup dizanja napetosti ne samo da je već podijelio američku političku scenu nego dubinski dijeli i američke saveznike na svjetskoj sceni. Neke zemlje saveznice su već dugo u klinču s Iranom i odgovaralo bi im da bude više vojne sile koja vrši pritisak na Iran. Ali tu ima velikih lomova u NATO savezu, ali i među bliskoistočnim saveznicima SAD-a. To je sve skupa jedna dosta teška i mutna međunarodna situacija, bez nekih čistih i jasnih smjerova razvoja, a s velikim rizicima.
Što se tiče izvještaja Reutersa da je Trump preko Omana navodno poslao Iranu upozorenje da im slijedi napad, Tabak je skeptičan jer je u čitavoj navali proturječnih medijskih izvještaja “jako teško reći što se zapravo događa”.
No ima li uopće presedana za ovakvu situaciju – da američki predsjednik, možda i iza leđa dijela svoje administracije i vojnog zapovjedništva, upozorava neprijateljsku zemlju o napadu koji je upravo naredio ili misli narediti?
“Puno je stvari u vezi Donalda Trumpa koje su bez presedana. U njegovim pogledima, postupanjima i stavovima, ima tu puno stvari”, smatra Tabak.
Uz Trumpovu nekonvencionalnu, pa i bizarnu vanjsku politiku često se veže takozvana “teorija luđaka” – taktika u diplomatskim, ekonomskim i vojnim međunarodnim sukobima kojom akter svojim agresivnim i nepredvidivim nastupom odaje dojam nekoga tko je sposoban za sve pa ga je bolje ne izazivati nego pristati na ono što traži.
No obračun između Irana i Amerike došao je kao ultimativni test ove teorije. Ako su Trumpove kombinacija batine i mrkve, odnosno prijetnji uništenjem i pozivanja za pregovarački stol, i imale nekakvih (doduše vrlo upitnih) rezultata u slučaju Sjeverne Koreje, čini se da je Iran odlučio odgovoriti eskalacijom i izazvati Trumpa da pokaže misli li ozbiljno ili samo blefira.
Tabak: SAD svojim statusom očekuje globalno povjerenje, a Trump ga trenutno nema
“Kakva god da je teorija na djelu u vezi Trumpa, obuzdavanja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog programa u praksi nema, odnosi s Kinom su zategnuti do pred pucanje, sva ta njegova nepredvidivost se više svodi na PR za domaću uporabu nego za bilo što međunarodno. Nemojte zaboraviti da ni u organizacijama kao što je NATO nema puno država koje su zaboravile sve čudne geste koje Trump proizvodi na dnevnoj bazi. A upravo ozbiljna eskalacija kakva je moguća oko Irana, traži vjerodostojnost, traži jasnoću stava i traži povjerenje saveznika za nekakvo efikasno djelovanje, a to je u političko doba Donalda Trumpa sve upitno”, ističe Tabak.
“Vojna opcija uvijek je na stolu kad je riječ o državi koja raspolaže najvećom vojnom silom na svijetu kao što je SAD”, primjećuje Tabak i dodaje: “Činjenica je da ta vojna opcija neprekidnim boravkom na oštrici ili na rubu stola, uz svakodnevne priče o ratu, u nekim krugovima prestaje imati dosadašnju težinu.”
“Iran je jedna ozbiljna i duboko utemeljena država koja je zbog raznih razloga regionalna sila. Svojim gospodarstvom, svojim stanovništvom, svojim geografskim položajem je čvrsto zaradio svoju poziciju unatoč višedesetljetnim sankcijama. To je zemlja koja ima kvalitetnu diplomaciju i, na kraju krajeva, uređene obrambene snage i koja već godinama računa na zračne napade ovih ili onih vrsta”, dodaje Iran.
Uz proturječne izvještaje o incidentima u Omanskom zaljevu, s obje strane koje tvrde da imaju dokaze da druga strana laže, kome možemo vjerovati? I koja je strana ultimativno odgovorna?
“Trenutno se nijednoj strani tu ne može vjerovati. SAD svojim statusom očekuju globalno povjerenje, a Trump ga trenutno nema. Trump je i za sustave nadzora iranskog nuklearnog programa odlučio ići solo, tvrditi da svi međunarodni nadzorni mehanizmi ne valjaju. Čak su i dijelovi američke administracije tvrdili da se Iran drži sporazuma pa je SAD ipak izišao iz sporazuma. To je razlika u odnosu na situaciju sa Sjevernom Korejom gdje se nakon svih onih pritisaka ipak sjelo za stol i počelo pregovarati, dok je s Iranom postojao sporazum za koji se većina potpisnica slagala da se vrlo pažljivo poštuje, da bi onda SAD jednostrano izišao iz njega i krenuo tražiti novi sporazum, za koji nema garancija da opet danas-sutra neće izići. Time je službeni Washington po pitanju Irana izgubio legitimitet, što će biti jako teško nadoknaditi”, kaže Tabak.
No moglo bi se zaključiti da je Trumpovo naređivanje pa obustava napada, uz medijsko izvještavanje o istom, povuklo i vojnu opciju sa stola, barem ako je SAD računao na faktor iznenađenja. Ima li takva vojna akcija koju se unaprijed očekuje uopće smisla?
“Dosta toga je upitno iz Washingtona po ovom pitanju. Jasno je da nema jasne politike, jasnog plana, vanjskopolitičkog koncepta koji bi vodio dugoročnim rješenjima. I ovo podizanje tenzija, i uspostava sankcija, i pritiskanje svih ostalih država koje su ostale sporazumu da se ponašaju kao da sporazuma nema, na momente izgleda kao da je samo sebi svrha. Iran tu samo prati Trumpovu igru odgovarajući na svaki potez i tako razotkrivajući praznine i nedorečenosti u njegovoj strategiji”, zaključuje Tabak.
