Naš ministar obrane Damir Krstičević jučer je u Gospiću govorio o operaciji Medački džep, nakon dugo vremena ondje je govor slušao i general Mirko Norac – inače osuđeni ratni zločinac koji je iza rešetaka završio upravo radi zločina, izvršenih nad srpskim civilnim stanovništvom u operaciji Medački džep, za koje je prema zapovjednoj odgovornosti osuđen prvo na 12, a zatim na 7 godina zatvora. Naš je ministar pred očima i ušima javnosti tu operaciju proglasio knjiškim primjerom ratovanja, a Norcu je poželio dobrodošlicu.
Možda se ne slažete sa mnom, ili se čudite mom čuđenju. I to je legitimno, sve dok se poštuje ustavno-pravni poredak čijeg, je*i ga, i pravosudni sustav sa svim svojim nepristranim presudama dio dio. Ruku na srce, Krstičević je barem priznao da je Norac griješio pa sad nosi svoj križ, no zato naši susjedi Slovenci ovih dana baš velike muke more s nepoštivanjem ustavno-pravnog poretka.
Sadržaj teksta
U Sloveniji niče terorizam, Srbi se i dalje ne daju
Jedan njihov branitelj koji je sudjelovao u nečemu što slovenski udžbenici za povijest opisuju kao oslobodilački rat, Andrej Šiško, prošli je vikend oformio paravojnu postrojnu: Štajersku gardu. Prije toga proglasio je Štajersku nezavisnom od Slovenije. To je bilo pred godinu dana, otada se kandidirao i za predsjednika. Nitko nije reagirao dok nije u pravoj nacističkoj maniri sazvao odred ilegalno naoružanih radikalnih desničara i nacionalista spremnih oružjem braniti tradiciju i granice pred naletom unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Samo usput, i on je imao problema sa zakonom ranije. U dva je navrata sumnjičen za pokušaj ubojstva.
Onda je tu i srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je u Kosovu ovaj vikend održao govor koji se najavljivao najpovjesnijim od svih političkih govora. Nikoga, doduše, nije začudilo što Srbija i dalje ne planira priznati nezavisnost Kosovu, ali mnoge je nemalo začudilo sve ono ostalo što je taj čovjek ondje izgovorio.
Veličao je Miloševića, samo je, kaže, bio malo preambiciozan, ali veliki sanjar. Sanjao je Srbiju veću od Jugoslavije. Kaže dalje, zbog toga je srpski narod patio. Srpski. Onda je došao dio koji je mene osobno, priznajem, najviše iznenadio. Rekao je da nijedna srpska glava više neće ginuti za granice. Nisam siguran znači li to da je srpska vojska razvila neki serum za besmrtnost ili da u dogledno vrijeme Srbija ne planira nikoga napadati, ali svakako se nadam da je riječ o ovom potonjem. Morao je jednom i Vučić shvatiti da je Kosovo izgubljeno, ali neće to javno priznati. Njegovo bi ga glasačko tijelo živog pojelo pa sad inzistira na kompromisnom rješenju. Ojačat će Srbiju pa će i Srbima izvan granica matične zemlje biti lakše.
Kako stvari izgledaju u ostatku Europe?
Čitav svijet bojao se, naime, do tog govora da bi Vučić mogao izgubiti živce i silom krenuti po Srbe zatočene u Kosmetu pa su se ovih dana po svjetskim naslovnicama sukladno tome pisali naslovi o novom buretu baruta na Balkanu. Podsjetit ću vas sramežljivo, ako ste zaboravili na srednjoškolske lekcije iz povijesti – ja sam zaboravio svašta, da se razumijemo, ne dociram – taj se termin koristi kad se opisuju uvjeti koji su doveli do izbijanja I. svjetskog rata, a čiji je direktni povod bio atentat na habsburškog prestolonasljednika. Atentat se dogodio u našem susjedstvu, odatle mu i naziv, a bog zna da je naš košiluk oduvijek imao problema s nacionalizmom, što opravdanim što populistički uvjetovanim.
Stanje se nije nešto revolucionarno promijenilo niti danas. Upravo suprotno, dok mi svakih par godina svjedočimo novom uzmahu radikalno desnih ideologija kojoj su usta uvijek puna nacije, krvi i zemlje, svijetu se zadnjih par godina, na užas civiliziranih društva kojima vladaju salonski što ljevičari što desničari, događaju iste stvari. Čude se k'o pure fekaliji što im se u tim finim porculanskim bastionima socijaldemokracije rađa brutalni nacionalizam čija je mržnja prije svega usmjerena na izbjeglice. Kao da zaboravljaju na sudbinu Weimarske Republike. Mi s tim ovdje nemamo problema jer, kao što sam već rekao, godinama svjedočimo relativno pravilnim diskurzivnim izmjenama tipa malo zdravo, malo ultradesno pa između nit’ v rit nit’ mimo centar. Uglađeni Šveđani ne.
Nizomska je odavno izgubljena, Danska uvodi geta
Njihova germanska braća Nizozemci, doduše, već godinama u tišini postaju najantiimigrantskija zemlja u Europi, mnogo prije nego što su Mađari i Slovenci po svojim granicama razvukli bodljikave žice, pa se, realno više nitko niti ne čudi divljanju Geerta Wildersa i tihoj, ali zabrinjavajuće velikoj podršci koju uživa u narodu koji se godinama dičio svojom otvorenošću prema potrebitima. No, procesi u Nizozemskoj nemaju nužno veze s ovim što se danas događa diljem Europe. Mislim na jačanje desničarskog populizma i ekstremnih nacionalizama. Njima su živci počeli pucati negdje nakon 11. rujna i pada Blizanaca u New Yorku. Terorizam koji je stvorio terorizam koji je pojeo svijet. Zvuči kao drama Ivane Sajko, znam, ali nije niti daleko od istine. Jedan tip mržnje proizveo je drugi da bi se onda oba pretvorila u ono što mi danas znamo – nove američke imperijalističke tendencije koje su upakirane u borbu protiv terorizma. To što je taj isti terorizam nastao kao odgovor na činjenicu što Ameri uzimaju što i gdje im se hoće nije važno.
Uglavnom, ta antiislamska atmosfera dala je tada Pimu Fortynu i njegovom nasljedniku Geertu Wildersu, obojica populistički desničari najgore vrste, krila i vinula Nizozemsku tamo gdje je danas. No da će se tom trendu priključiti prvo Danci (oh, da; oni pak otvoreno pričaju o tome da će uvesti geta za imigrante), a onda i Šveđani nikome nije bilo niti na kraj pameti. Norvežani su oduvijek vrlo zatvoreni i nekako hostilni prema svemu što nije norveško ili barem njemačko (Norvežani i Šveđani su inače bili jednaki, ako ne i gorljiviji, kolaboracionisti od naše NDH sramote). Fince pak nitko ne razumije, a dugo su se borili i s ruskom dominacijom. Njihove saune i polarne noći iz nekog razloga izbjeglicama nisu zanimljivi koliko, recimo, Švedska, Danska ili Njemačka.
I Šveđani se otimlju kontroli političkog vrha
No, Šveđanima je zato prekipjelo. Ovaj su vikend ekstremnoj desnici na parlamentarnim izborima dali podršku od nezapamćenih 20 posto. Riječ je o stranci koja zagovara izlazak Švedske iz Europske unije, zatvaranje granica i rješavanje problema s viškom krvi koja nije nordijska. Neću reći da u tome prepoznajem elemente politike Živog zida poglavito zbog toga jer u njihovim programima nisam naletio na antivakcionističke tendencije, ali svakako ću reći da prepoznajem obrazac kojem svjedočimo kad je riječ o političkim sustavima Italije, Mađarske i Poljske. Ondje su, kao što znamo, krajnje desne populističke opcije već preuzele izvršnu vlast. Treba ipak reći da je malo izgledno da će u Švedskoj Švedski demokrati, tako se spomenuta ultradesničarska stranka zove, doći na vlast. Ne žele ih u svojim redovima niti lijevi niti desni umjereni blokovi. Svaki od njih pokupio je po 40 posto glasova pa će se nekako morati dogovoriti oko toga kako će zajedno kad s ovima ne žele. S obzirom da je riječ o pragmatičnom narodu koji je svijetu dao Ikeu, vjerujem da će iznaći i jednako elegantna politička rješenja ravna onima dizajnerskoj ingenioznosti zahvaljujući kojoj su se proslavili u svijetu.
Njemačka i Austrija, u Poljsku i Mađarsku nećemo dirati. Riječ je o tranzicijskim društvima jake kršćanske tradicije pa se njihovi narativi zbog sličnosti s našim ovdje čitaju glatko poput Biblije. Ali Njemačka i Austrija ipak malo više brinu. Ondje, naime, također buja radikalni nacionalizam. Austrijanci su si već odabrali populističku vladu pred kojom strahuje ostatak EU, a Nijemci su prvi put nakon II. svjetskog rata i Hitlerove partije došli nakorak od toga da ponove povijest. AfD se, kako podaci pokazuju, prometnuo u drugu najjaču stranku u zemlji. Riječ je o nečemu što je na razini mejnstrima najbliže nacističkim učenjima. Daleko od toga da bi Nijemci ikad više popušili toliko direktni fašizam, ali ipak je neosporno da AfD-ovci nepobitno koketiraju s elementima nacionalsocijalističke ideologije.
Pokazuju to i nedavni neredi u istočnonjemačkom gradu Chemniztu. Gradskim ulicama tog postsocijalističkog grada počele su neometano marširati tisuće neonacista i huligana. Ne skrivaju koga se sve žele riješiti. Savezna vlada Saske ne može se više sama nositi s problemima koje joj ti građani stvaraju pa se u priču sad mora uključiti i federalna vlada. Angela Merkel čak ozbiljno razmišlja o tome da se AfD-om pozabave i ustavni stručnjaci. Previše je sličnosti s nečim što ondje još mnogi pamte. Krajnji cilj je, valjda, da se zabrani rad stranke. Bio bi to prvi put nakon zabrane djelovanja Nacionalsocijalističke partije.
Nacionalizam vrije i na jugu
Južna Europa također ima svojih problema sa svojim vlastitim nacionalizmima. Španjolci se bore protiv interesa Katalonaca, a Grcima nije sjelo što bi se konačno mogao riješiti problem s Makedonijom. Okupljaju se u desecima tisuća protestirajući protiv novog imena za državu koju još uvijek svijet poznaje kao FYR Macedonia. Francuzi već dugo ne znaju što bi s Marine Le Pen i njoj sličnim populistima, a Britanci su nedavno odlučili da im se više neće s Europom. Također pod utjecajem desnih populista, naravno. O Sjevernoj Irskoj i Škotskoj niti ne moramo.
Pitate se čemu sve ovo. I ja se to pitam kad malo bolje razmislim. Čemu trošiti tolike riječi na užasavajuću ideju koja bi svima već trebala neko vrijeme utjerivati strah u kosti. Svijet oko nas zavija se u zastrašujuće boje mržnje i eksluzivnosti, a kako sve izgleda, mi se polako pretvaramo u izolirani otok koji još koliko-toliko odolijeva naletima populizma. Okej, imali smo onu kratku epizodu s HDZ-om i Mostom, ali to je bilo toliko kratko da ju slobodno možemo otpisati. I da, tu je i Kolinda i iznenađujuća podrška Živom zidu, ali – i nikad ovo nisam od sebe očekivao – dok je Andreja Plenkovića i njegove borbe za umjerenost barem nećemo zapasti u ralje mraka koji nas okružuje. Barem ne odmah, pod uvjetom da i neki ministri shvate štetu koju čine svojim istupima poput ovog gospićkog.
No, najvažnije što iz svega ovoga slijedi i činjenica koju treba zadržati na umu, sav taj populizam koji je preplavio Europu odgovor je nezadovoljnih birača koji više ne znaju kako bi drugačije kritizirali svoje uhodane političke sustave koji ne osluškuju dovoljno one koji su ih doveli na vlast.
(Robin Mikulić/100posto.hr)
