“Prva ministarka pravde iz reda Zelenih je istovremeno i najmlađa na toj funkciji. A prije svega, ona je prva članica austrijske vlade koja nije rođena u Austriji”, piše list Cajt (Die Zeit). Cajt piše da je kao školsko dijete u rodnoj Tuzli doživjela početak rata. “Do danas je ovoj tada osmogodišnjakinji ostalo u sjećanju: ‘U maju 1992. otac me je pokupio poslije škole, i trčali smo zato što smo čuli pucnje. Narednih nekoliko mjeseci smo proveli u podrumu.’
Porodica se odlučuje na bijeg. Njen otac, univerzitetski profesor na Elektrotehničkom fakultetu, uspio je da na vrijeme ode u Austriju kako bi pripremio teren za svoju četvoročlanu porodicu. (…) Alma je uspjela da u humanitarnom konvoju UN-a sa svojom majkom i četiri godine mlađim bratom napusti grad u kojem su se vodile borbe. Bio je to oproštaj od domovine – zauvijek. A na njenom novom životu je bila sjenka – sve do danas”, piše list Cajt.
“Čušeni nemaju tamo šta da traže”
“Danas Alma putuje nekoliko dana godišnje u posjetu tetkama i rođacima. ‘Za Bosnu me vežu sjećanja. Ali, moj društveni život i moji prijatelji su ovdje. To je kao kada posjetite staru domovinu i onda se vratite u svoj stvarni život ovdje u Beču.’ Ovako odlučno i jasno slobodno govori tek u posljednjih nekoliko godina. ‘I sad se sjećam kada sam tramvajdžiju pitala da li tramvaj ide ka sportskom centru, a on mi odgovorio ‘Čušeni (austrijski pogrdan naziv za pripadnike slovenskih naroda prim. red.) tamo nemaju šta da traže’. To su bili trenuci u kojima mi je bilo jasno da nisam dio ovog društva, da mu ne pripadam.’
U svom razredu je bila jedina koja nije govorila njemački. Kada je nastavnicu pitala da joj objasni zadatak iz matematike, osorno joj je odgovorila: ‘Zašto, ionako nećeš ništa postići.’ Kada se prebacila u drugu školu u kojoj je bilo više djece migrantskog porijekla Alma je, zahvaljujući dopunskim časovima, brzo naučila njemački, maturirala je sa odličnim ocjenama, studirala pravo; apsolvirala jedan semestar u inostranstvu u Milanu, nakon toga provodi dvije godine na magistarskim studijama na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. Vrijeme koje je provela sa različitim nacijama dovodi do proboja u pronalaženju same sebe. ‘Ja sam uvijek iznova suočena s pitanjem – odakle si stvarno? Tek u Njujorku sam zaključila da se ne moram odlučiti da li sam sad Austrijanka ili Bosanka. U Njujorku sam uvidjela da se mogu imati različiti identiteti. Naučila sam da su i Austrija i Bosna, ali i Evropa dio mene’. Ona zbog toga smatra da pitanje – Za koga navijaš? – nije fer. Na primjer kada Austrija igra fudbalsku utakmicu protiv Bosne. To je isto kao pitanje majci čija djeca igraju tenis za koje dijete navija?’
“Visprena sa ogromnim i pravednim srcem”
Prvi dodir sa politikom imala je kada ju je prijateljica Štefani Koks zamolila da im pomogne u pravnom smislu prilikom osnivanja liste Pilc. Suosnivač liste, Alfred Nol ubjeđuje tada mladu advokatkinju da okači o klin svoj posao u Advokatskoj kancelariji Frešfilds i da se kandiduje kao poslanica. ‘Ona je visprena, vrijedna i ima ogromno, pravedno srce’, kazao je Nol. I sam Peter Pilc o Zadić ima samo riječi hvale. (…) ‘Ne poznajem nikog ko je brzinom svjetlosti napravio takav uspon kao ona’, kazala je njena mentorka Terezija Stoišić” piše njemački nedjeljnik Cajt.
“‘Moji roditelji su uvijek pokušavali da nas drže dalje od rata i svih surovosti. Oni sa nama nikada nisu o tome razgovarali. Ali, u jednom trenutku počneš sebi da postavljaš pitanje kako je moglo da ode toliko daleko? Kako je moguće da u jednom društvu, koje je bilo tako homogeno, dođe do toga da komšije udare jedni na druge?’, kaže Alma Zadić.
“‘Politka je nahuškala ljude, podijelila i počela da dehumanizuje grupe ljudi. I čim krene proces dehumanizacije i jedna grupa ima osjećaj da ne pripada drugoj vrlo brzo može da dođe do eskalacije situacije. Tako se i u Bosni i Hercegovini dogodilo veoma brzo’, kazala je Zadić. “Šta se iz toga može naučiti za politiku 2020? ‘Osluškivati predznake podjele i huškanja koji vode ka ovakvoj dinamici. (…) Kada su 2017. parole i huškanja postali glasniji postavila sam sebi pitanje: želim li da dam doprinos kako se to nikada više ne bi ponovilo? Onda sam rekla DA, kako sebi ne bih predbacivala da nisam ništa uradila'”, kazala je Alma Zadić listu Cajt.
(DW.COM)
