Oni su, naime, inspirisani uspjehom kanadskih radnika iz 1894, dvije godine kasnije počeli svoju bitku za osmočasovno radno vrijeme, što je tekovina koju u dobrom dijelu planete i danas koriste oni koji imaju posao i radno mjesto.
Čikaški radnici mjesecima su vodili bitku za bolje uslove rada, a prije svega da radni dan traje osam sati, da bi onda, uoči 1. maja te 1896, u većem dijelu fabrika bio obustavljen rad zbog štrajkova. U ponedjeljak, 3. maja u Mek Kormik Riperu izbila je masovna tuča u kojoj su s jedne strani bili radnici, članovi sindikata, koji su sprečeni da dođu na posao, i, s druge strane oni koji nisu pripadali sindikatu, a koje je Mek Kormik zaposlio.
Policija se umiješala, ubijena su četrovica članova sindikata, a reakcija grupe anarhista, čije su vođe bili Avgust Spajs i Albert Parsons, bila je da pozovu radnike da se naoružaju i da 4. maja učestvuju u masovnim demonstracijama na Trgu Hejmarket. Na trg, međutim, dolazi tek 3.000 radnika, a osoba čiji identitet nikad nije utvrđen bacila je bombu kojom je ubijeno sedam a ranjeno 67 policajaca.
Gradske i državne vlasti uhapsile su osam anarhista, optužile ih za ubistvo, a četvoricu osudile na smrt. Smrtna kazna je izvršena 11. novembra 1887, a da dokazi protiv njih nikada nisu pronađeni. Naredni protesti okupili su četvrt miliona radnika i građana Čikaga, a ta je kolona ljudi ispratila Parsonovu pogrebnu povorku dok je prolazila gradom.
Ovaj tragični događaj obilježava se od 1889. svake godine kao Dan međunarodne radničke solidarnosti, a za radnike i sindikalce širom svijeta Hejmarket je od tada simbol totalne potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva. U ovom obliku 1. maj je postao međunarodni praznik radnika i njihovih sindikalnih pokreta i u većini zemalja svijeta je državni praznik.
Prvi maj je državni praznik bio i u Hitlerovoj Njemačkoj, a u SAD su od Prvog maja odustali, smatrajući ga komunističkim praznikom, pa sada Praznik rada slave prvog ponedeljka u septembru. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa razni aktivisti i sindikati otvaraju pitanje – imamo li razloga da praznujemo 1. maj kao praznik rada, kada dobar dio čovječanstva nema posao i kada je u mnogim zemljama borba za radnička prava postala borba za radno mjesto i bilo kakav posao.
