Na sva ova pitanja Blic vam u istraživačkom serijalu “Život posle korone” daje odgovore. Juče smo se pitali da li ćemo se opet ljubiti bez straha, a danas – hoće li komunikacija doživjeti trajnu transformaciju.
KAKO ĆEMO KOMUNICIRATI: ZNAKOVI, MIMIKA, GESTOVI
Neki se dodiruju laktovima, neki pesnicama, oni malo duhovitiji već su iskoristili Ministarstvo smiješnog hoda Montipajtonovaca da izmisle smiješne pozdrave, mi bismo ukrali pozdrav iz Vakande ili onaj iz Zvjezdanih staza. Ali šta god da zamijeni rukovanje, suština je da ništa dosad nije i ne može da uništi sporazumjevanje, čak i kad bi svi to nastojali.
– Epidemija jeste jak izazov za stvaranje nove komunikativne solidarnosti i solidarne komunikacije – vjeruje dr Dobrivoje Stanojević, profesor stilistike i retorike na FPN-u, i dodaje:
– Među ljudima postoji više stotina hiljada znakova neverbalne komunikacije. U novim okolnostima biraju se drugačiji i novi znakovi, nova mimika i gestovi.
Komunikacija posredstvom mreže jeste samo varljiva zamjena za komunikaciju. U najboljem slučaju, dopuna. Posredstvom mreže možemo nekoga samo vidjeti (djelimično) i čuti (izopačeno). Nijedna pandemija ne podrazumjeva ukidanje živih razgovora.
– Zdravi razgovaraju sa zdravima. Privremeno zaraženi sa privemeno zaraženim. Uvek se nađe sabesjednik i sapatnik, ili saradosnik, s kojim možemo razmijeniti misli i osećanja kao s bližnjim. U tome je smisao komunikacije. Ukoliko ne umijemo sa svakim da razgovaramo kao sa bližnjim, onda uopšte ne umijemo da živimo – vjeruje profesor Stanojević.
DA LI ĆEMO KRITI LICE: MASKA KAO KAČKET?
U metaforičnom smislu mi svi nosimo maske. Jung kaže da svako od nas ima personu koju predstavlja svijetu, ali problem nastaje kad počnete da mislite da to jeste vaše pravo ja. Fizička maska na licu, pak, predstavlja trivijalan problem…
– Očekujem da maske nestanu sa koronom – kaže Trebješanin i dodaje: -Sad osjećamo neku vrstu nelagode, jer su ljudi maskirani, ne možemo da se dodirnemo, a ne možemo ni da vidimo tuđe lice. Zato sam siguran da svi jedva čekaju da skinu maske.
Dr Ivana Stašević-Karličić vjeruje da će ljudi adekvatno pratiti preporuke stručnjaka, kako sada, tako i ubuduće. U nekim društvima koja već decenijama imaju probleme za zagađenjem vazduha to je postalo svakodnevno, uobičajeno ponašanje, smatra ona, dok profesor Vuletić ističe da će masovne zabave biti moguće kad se obezbijedi neka vrsta preventive.
– To može biti obaveza nošenja maski. Mada sada djeluje neobično, nošenje maski može postati običaj kao i nošenje kačketa ili drugih odjevnih predmeta, pa čak i svojevrsna moda.
Sa maskama preko usta i nosa pojačava se dejstvo možda i najljepšeg dijela naših lica – oči postaju izraženije. Ponovo se vraćamo prodornom gledanju.
– Već i čin stavljanja maske, pa i model maske, može dosta da govori o sabesjedniku. Oslanjajući se više na oči, vraćamo se praizvornom tumačenju znakova, upozoravajućih i osjećajnih. Ponovo se nesmetano možemo zaljubljivati u oči, kao davno ranije, a ne u neke druge dijelove tijela kao što savremena rijalitizovana zajednica, uglavnom, danas čini – kaže dr Dobrivoje Stanojević.
PUTOVANJA ILI DOMAĆA SIGURNOST
Ako ste već vidjeli Đakondu, Gerniku i Davida, sjedeli na Španskim stepenicama, šetali se parkom za odmor (Retiro), ili odali počast impresionistima u Orseju, vi ste srećan i nadahnut čovek. Ako to još niste učinili, da li ćete?
Hoće li vam Španija, Italija i Francuska ostati samo nekakav strašan scenario koji ne želite ili ćete ponovo hrliti predivnim ulicama svijeta?
Vladimir Vuletić vjeruje da mediteranski način života, koji je u ovim zemljama (uz Grčku) najprisutniji, za mnoge predstavlja ideal života i odmora.
– Vjerujem da će nakon što se pronađe odgovarajuća vakcina Italija i Španija ponovo postati omiljene turističke destinacije i da će biti još posjećenije. Sasvim je drugo pitanje da li će u njima biti podignut stepen preventive i u kojoj mjeri će se tamo promijeniti način života. Mediteran je kolijevka evropske civilizacije koja će nas uvijek vući sebi.
Sa druge strane, prof. dr Dobrivoje Stanojević smatra da je ovo možda vrijeme da se vratimo korijenima.
– Obiđimo, za početak, mjesto svog najbližeg pretka sa sela. Videćemo nova rješenja. I ja ovo pišem s udaljenosti izvorne seoske prirode – kaže Stanojević, dok profesor Milić vjeruje da će se ove godine prepoloviti broj putovanja.
– Previše je toga natovareno na naša nejaka psihloška pleća i taj će strah trajati od sljedeće zime, a poslije ćemo vidjeti – zaključuje psihijatar.
ZAŠTO NAS JE OČEKIVANO IZNENADILO
Simbioza virusa lišenog besciljnosti i čovjeka oslobođenog ograničenja vladala bi prirodom kojoj oboje služe samo kao đubrivo, govorio je profesor dr Frederik Liberman u romanu Borislava Pekića, na šta nas podsjeća profesor Stanojević. Iz njegovog „Besnila“ koje se ovih dana ponovo čita baš kao i Kamijeva „Kuga“ mogli smo nešto naučiti ili se bar zamisliti. Bilo je i među naučnicima onih koji su ovakve scenarije odavno predviđali. Poput Stivena Hokinga, profesora matematike i jednog od najbriljantnijih teorijskih fizičara, koji je davno najavio da su virusi najozbiljnija prijetnja ljudskoj vrsti.
„Dugoročno gledano, najviše me brine biološka prijetnja. Nuklearno oružje je skupo i zahtjeva velike proizvodne pogone, za razliku od biološkog, koje je moguće proizvesti i u malim laboratorijama. A nemoguće je kontrolisati svaku laboratoriju na svijetu“, navodi Hoking.
Da smo mogli znati, smatra i slovenački filozof i teorijski psihoanalitičar Slavoj Žižek, koji nam objašnjava situaciju sa koronom na primjeru Hičkokovog „Psiha“.
„Podsjetimo se drugog ubistva (detektiva Arbogasta): ovo ubistvo je iznenađenje, čak više od zloglasnog ubistva pod tušem. Ovdje smo znali da će se dogoditi nešto šokantno, cijeli prizor je snimljen kako bi nam to pokazao, ali još uvijek smo iznenađeni kada se desi… Zašto? Kako to da smo najviše iznenađeni kad se dogodi upravo ono što smo rekli da će se dogoditi? Očigledan odgovor je: jer mi stvarno nismo vjerovali da će se to dogoditi“.
Žižek kaže da je to upravo ono što nam se desilo sa kovidom-19.
“Dogodilo nam se ono što smo do sada smatrali nemogućim. Osnovne koordinate našeg svijeta nestale su. Prva reakcija na virus bila je da je to samo noćna mora iz koje ćemo se uskoro probuditi. Sada znamo da se to neće dogoditi, moraćemo da naučimo da živimo u novom svijetu koji će biti bolno rekonstruisan“, smatra ovaj filozof.
Sa Harvarda poručuju da ćemo verovatno morati još neko vrijeme da se držimo podalje od drugih. Nova istraživanja sa ovog prestižnog Unverziteta upozoravaju da će možda biti neophodno da se mjere društvenog distanciranja zadrže sve do 2022. godine, osim u slučaju da vakcine i lijekovi koronavirus stave ad akta. Prije svega jer će vjerovatno doći do ponovnog porasta ako virus pokaže svoje sezonske varijacije. Dakle, na testu smo već u bliskoj budućnosti. Ne bi trebalo da bude novih iznenađenja, zar ne?
RJEŠENJE PROBLEMA: PROMJENA SVIJESTI KAO SNAŽNA SILA
– Stari Grci su govorili da se patnjama pamet stiče. Okvir je, potencijalno, užasan. Ali on omogućava da se vratimo i posvetimo porodici. Naročito djeci. Da smanjimo besomučna putovanja s kraja na kraj svijeta, a da nismo upoznali ni svoju najbližu okolinu. Da se vratimo prirodi i selu. Da ne mislimo da je cijeli svijet u našem prenaseljenom soliteru, nepotrebnom kinđurenju, bahaćenju rasipništvu ili veselom splavu koji, možda, plovi prema nepremostivom vodopadu.
– Književnost je zanemarena. Svako vraćanje njoj donijeće nova rješenja. Rješenja su, dakle, na svakoj polici sa knjigama. Treba samo narasti do nje. Poslužimo se šamlicom izolacije. Ko se ne mijenja, taj kao i da ne živi. Vraćanje izvornim, recimo, seoskim modelima komunikacije i porodici nije spadanje na staro. Sa ovim iskustvom pandemije to znači skok u novu vrijednost. Povremeno vraćanje komunikaciji sa životinjama i biljkama obnavlja našu sposobnost prilagođavanja. Nađimo svoje vrtove, obnovimo ih i obrađujmo. Tako ćemo se promijeniti nabolje i sve oko sebe obradovati novim oblicima komunikacije – kaže profesor Stanojević.
A tu je i nadahnuće koje su nam poslali Italijani, koji pjevaju i sviraju kroz otvorene prozore kako bi održali duh. “To je ono što nam treba”, kaže Robin Danbar, psiholog sa Oksforda. “Ali možda trenutno samo Italijani imaju snage za to, a da im ne bude neprijatno. Čini se da ćemo mi ostali imati puno vremena da razvijemo tu vrstu hrabrosti “, dodaje on.
Odlučan zadatak za vrijeme koje dolazi. Novi fokus, novi prioriteti. Jer “Pribavljajući i trošeći mi gubimo svoje moći”,napisao je Vordsvort prije više od 200 godina. Možda će ovo biti trenutak kada budemo shvatili da ima dovoljno hrane, odjeće, skloništa, zdravstvene zaštite i obrazovanja za sve – i da pristup tim stvarima ne bi trebalo da zavisi od posla koji radimo i da li zarađujemo dovoljno novca. Poslije katastrofe, promjena svijesti i prioriteta može da postane snažna sila.
(Blic)
