Započela je, naravno, upravo u trenutku dok se još nije konstituirao novi saziv EU-parlamenta pa se ondje ne može potvrditi ni predsjednik Komisije, ni visoki predstavnik za vanjske poslove.
Jean-Clade Juncker i Federica Mogherini odlaze, a tko će doći na njihovo mjesto, još se ne zna. Ljudi na tim funkcijama nemaju sami po sebi osobito veliku važnost, ali osiguravaju legalnu transmisiju odluka tijela koje doista upravlja Unijom, a to je Europsko voijeće, sastavljeno od premijera 28 (još ih je 28) članica EU. Iako se o tome puno ne govori, i Vijeće ima nešto kao ”uži kabinet”, a sastoji se od šefova vlada zaista važnih država, što se okupljaju bilateralno, na dogovore o ključnim pitnjima. Tako se njemačka kancelarka dogovara s francuskim predsjednikom, a oni su oboje puno više od premijera – ona je gešeftfirer njemačkog parlamentarizma, a on kralj na pet godina u ustroju francuskog etatizma. Ponekad je potreban širi konsenzus koji se postiže u konzultacijama s nizozemskim, talijanskim i španjolskim predsjednikom, možda i švedskim, s tim da je to sad praktično nemoguće i kontraproduktivno. Nizozemac je doduše važan i uhodan premijer, po treći put šef ministarskog kaabineta, na vlasti već devet godina, što je u današnjoj Europi gotovo nezamislivo dugo, ali Talijan je apolitični profesor kojega su kompromisno imenovali desničari Sjeverne Lige i pripadnici smušenog Pokreta 5 zvjezdica, i njegova je vlada možda najveći europski politički problem, a ne netko s kim bi se moglo operativno dogovarati primjerice o nekoj balkanskoj krizi. Španjolac je došao jučer, socijalist je koji je upravo dobio izbore, ali njegova vlada uopće ne priznaje Kosovo, jer ne želi ni posredno legitimirati katalonski separatizam.
Prema tome, sve krizne odluke europske administracije donose se na relaciji Njemačka – Francuska, a vanjskopolitičko djelovanje provodi posredstvom Bruxellesa. No, u Bruxellesu je trenutno sede vacante, prazna stolica. Što god Angela Merkel odluči i s Emanuelom Macronom zaključi, ne može sad provesti regularnim putem, nego Njemačka i Francuska moraju djelovati – unilateralno, samostalno, izravno. Francuska je članica Vijeća sigurnosti i nuklearna sila, ali prema Balkanu uvijek je vodila čudnu politiku, dok Njemačka, koja to nije, ima jasne principjelne stavove prema kosovskoj krizi, kao i prema svemu ostalome… Protivi se svakoj podjeli, odnosno srpsko-albanskom dogovoru koji bi vodio k podjeli, jer se u skladu s idejama Angele Merkel drži da Europa mora funkcionirati kao nadzajednica država osnovanih na građanskom pravu, a ne na isključivim nacionalnim identitetima. Barem je njena politika jasna, no drugo je pirtanje kako se ovog časa može na Kosovu provoditi, odnosno sankcionirati one koji žele postići nešto sasvim drugo…
U utorak rano izjutra kosovska žandarmerija poduzela je veliku redarstvenu akciju u četiri općine na sjeveru koje nastava gotovo isključivo srpsko stanovništvo, te u tri istočne u kojima je većina albanska. Skoro stotinu oklopnih i specijalnih vozila policije i specijalaca naružanih dugim cijevima, interveniralo je navodno protiv kriminalnih gangova koji se bave krijumčarenjem, a uhapšeno je više carinika i policajaca obje narodnosti. Akcija, dakle, ne izgleda jednostrano uperena protiv manjine, okvir se čini legalnim, ali Srbi su u svojim naseljima ipak počeli dizati barikade i bacati kamenje na uniformirane Albance. Nije to situacija nepoznata u Europi – nalikuje na britanske operacije u Ulsteru prije potpisivanja političkog sporazuma. Policija djeluje zakonski, ali stanovništvo to doživljava kao represiju, a ono što obično uslijedi je terorizam i ulazak vojske na područje nemira. U ovom slučaju mogla bi se očekivati masivnu intervenciju sprske vojske, koja raspolaže s nekoliko bataljuna specijalaca, već stavljenih u stanje pune bojne gotovosti.
Srpska vlada obavijestila je o događajima administraciju u Bruxellesu, odakle su im javili kako snage NATO-a koje situaciju prate, neće ometati kosovsku policiju u njenim antikriminalnim aktivnostima. Sveukupno, KFOR ima na Kosovu oko 3.500 ljudi, uključujući štabove i monitoring-misije, a od toga su dvije jake borbene grupe brigadnog sastava – jedna na sjeveru, stacionirana u zrakoplovnom uporištu ”Bondsteel” u Ferizaju kraj Prištine, gdje zapovijedaju Amerikanci kontingentima mađarskih, poljskih, rumunjskih i turskih vojnika, dok je na jugu, kod Peći, druga, talijanska karabinjerska brigada s potporom austrijskih, moldavskih i slovenskih vojnika. Navodno je mađarski detašman pokušao izaći na teren, ali su im iz zapovjedništva naredili da se povuku.
NATO, dakle, neće vojno intervenirati da uspostavi red, što ne znači da se neće aktivirati bude li potrebno uspostaviti mir, naime ako srpska vojska i policija uđu u sjeverne općine i zaposjedne demarkacionu liniju zamišljene teritorijalne podjele. Jer, o tome je riječ – kao da sva zbivanja i politički potezi posljednjih mjeseci idu baš u tom smjeru – da se isforsira podjela.
Zašto je kosovska policija poduzela akciju baš u ovom času?
Nedavno je propala zadnja runda pregovora u sklopu njemačke diplomatske inicijative koja se naziva Brdo – Brijuni, zapravo lansirane kao Berlinsko-bečka inicijativa sastankom održanim upravo u bečkom Hofburgu. U istoj svečanoj dvorani priređivali su se balovi u doba Bečkog kongresa 1815. godine gdje su po prvi put određene balkanske granice, a zatim su, na Berlinskom kongresu 1878., uspostavljene nove nacionalne države i teritoriji. Da se otkloni ta nezgodna asocijacija na europski diktat, inicijativa je pretvorena u regionalizirani tzv. Brdo-Brijuni proces, s tim što ima iste sponzore. Uključili su se, štoviše, Talijani i Francuzi, ali je napadno odsutna Amerika.
Njemačka i europska inicijativa forsira briselske pregovore predstavnika Srbije i Kosova koji bi trebali rezultirati jednostranim srpskim priznanjem Kosova i stvaranjem sjevernokosovske Zajednice općina, regionalne autonomije znatno manjeg kapaciteta od Republike Srpske u BiH. Ako Srbija sama ne prizna Kosovo, to joj Vijeće sigurnosti UN ne može nametati, jer se snagom veta protive Kina i Rusija, ne radi Srbije, nego radi vlastitog teritorijalnog integriteta, budući da obje državu otklanjaju svaku unutarnju disoluciju, osim uspostave nekakvih ”specijalnih administrativnih zona”, koje se slobodno mogu nazivati i autonomnim republikama, ali ne nastaju u sklopu politike decentralizacije nego, naprotiv, politike centralizacije.
To rješenje – priznanje u zamjenu za labavu zajednicu općina – ne žele Srbi, jer ne vjeruju da na Kosovu mogu dobiti stvarnu autonomiju i ostvariti suživot, budući da ove nesuđene sugrađane poznaju kao i same sebe, a ne žele ga ni Albanci, koji im to, čak ni na riječima nisu spremni garantirati. Kad je kosovska vlada pokušavala donijeti o tome zaključak, makar i formalni, zastupnici opozicije bacili su bombu sa suzavcem pa je vlada pala.
Usporedno s njemačkom i europskom, na balkanskom jugu promovira se američka inicijativa u sasvim drukčijem vojno-diplomatskom formatu, usklađenom s djelovanjem NATO-a.
S presudnom potporom State Departmenta, Crna Gora je ušla u NATO, što je izazvalo burnu reakciju Rusije i dva pripadnika ruske vojne obavještajne službe nedavno su osuđeni u Podgorici u odsutnosti zbog organizacije atentata na predsjednika Đukanovića.
Uz posredovanje američkog specijalnog izaslanika u Tirani postignut je dogovor makedonske opozicije i političkih prvaka albanskih partija u Sobranju, što je dovelo do svrgavanja ranijeg premijera (u bijegu je u Mađarskoj) i postizanja dogovora s Atenom o priznanju, što je zemlji otvorilo put u NATO i u eurointegracije.
Predstavnik Trumpove administracije vodio je dotle na Kosovu razgovore koji su očito rezultirali kontakatima s Beogradom i, u jednom trenutku činilo se da su predsjednici Vučić i Tači postigli načelni dogovor o podjeli, odnosno zamjeni teritorija sa srpskom i albanskom većinom između dvije države. Trebao je to biti kompleksni sporazum, koji je zahtijevao američke garancije i prisutnost, jer je obuhvaćao eksteritorijalnost srpskih manastira, zajedničko administriranje nekim teritorijima (Kosovska Mitrovica), industrijskim pogonima (Trepča) i prometnim koridorom br. 10, zamalo dovršenom auto-cestom koja vodi od Beograda do Soluna preko Preševske doline na jugu Srbije, gdje se nalazi strategijski Južni logor srpske vojske. Ovom dogovoru asistirala je Erdoganova turska vlada, kao još jedan sponzor s velikim utjecajem u Prištini.
Sporazum je bez oklijevanja otklonila njemačka vlada Angele Merkel. Rekli su da je to grozan presedan za nestabilnu Bosnu i Hercegovinu, a zatim je dogovaranje, sigurno ne bez vanjske potpore, minirala i nacionalistička kosovska vlada Ramuša Haradinaja. Odmah zatim uvela je goleme carine na srpsku robu. U Bruxellesu su ih pokušali od toga odgovoriti, ali bez uspjeha, iako se ista roba, bez carina, sad uvozi u Albaniju, a zatim distribuira na Kosovu. No, svi su se raspalili, beogradski tabloidi su divljali, po kosovskoj skupštini držali su se vatreni govori i sporazum je, činilo se, neslavno propao. Povukli su se njegovi zagovornici, lutajućeg diplomata State Departmenta više se nije nigdje moglo vidjeti. Ali, na posljednjoj sjednici Brdo-Brijuni procesa, albanski delegati jasno su rekli, bez puno cifranja – nikakvi pregovori bez sudjelovanja Amerike ne dolaze u obzir! Jer, u svim pregovorima na nestabilnom tlu, nužna je sposobnost momentalne diplomatske i vojne reakcije pokrovitelja, kakva je uvijek izostajala u Bosni, dok je ondje, u doba rata, Europa imala inicijativu pa su stanovnike Srebrenice čuvali nizozemski komandosi, a pacifistički japanski Visoki predstavnik UN sprječavao intervenciju NATO-zrakoplovstva. Je li danas Unija čvršća, pogotovo otkako je napušta Velika Britanija? Samostalne vojne interventne sile nema, Bruxelles je imobiliziran, nacionalna diplomacija najvećih europskih zemalja lišena je legitimiteta da se izravno angažira s ”europskom agendom” ali bez Europe. I tako, za posljednjih nekoliko mjeseci, povezana sekvenca događaja dovela je ravno do nove kosovske krize… Može se na njih gledati i kao na nepovezana zbivanja, ali to je ipak naivno, s obzirom na gustoću špijunskih, diplomatskih i vojnih efekticva raspoređenih na balkanskom terenu.
Prvo je stigla dobra vijest. Turska je sa Srbijom i s Bosnom i Hercegovinom gdje Predsjedništvom predsjeda Milorad Dodik, sklopila ugovor o koncesijskoj gradnji balkanske auto-ceste što će spojiti Beograd sa Sarajevom, a Niš preko Višegrada također sa Sarajevom, što znači da će turski kamioni ići kroz Bugarsku, Srbiju i Bosnu te kod Gradiške izlaziti na hrvatsku auto-cestu i tako silno skratiti put od Anatolije i Bliskog istoka do Njemačke. To je pothvat od tri milijarde eura, koji pruža ekonomsku perspektivu i učvršćuje regiju prije presudnih poteza kojima treba njenu do sad neizvjesnu budućnost odrediti za sljedećih najmanje pola stoljeća. Osim toga, lokalne političke elite koje će gurnuti svoje izvođače, domoći će se ozbiljnih para…
Odmah zatim, u utorak 28. svibnja, dok još u Bruxellesu nema ”dežurnoga”, Kosovo inicira dva pothvata dalekosežnih reperkusija, jedan politički i drugi vojno-sigurnosni, koji po malo podsjeća na akciju ”Bljesak”, što su je hrvatske snage započele uz nevidljivo potporu američke diplomacije.
No, prvo su u Prištini- objavili poziv Albaniji da pristupi stvaranju zajedničke države, što je već inicirano otvaranjem granica na kojima vlada bescarinski režim, a obuhvaća i susjednu Makedoniju kao i susjednu Crnu Goru. Sasvim logično – u pograničju tih država žive Albanci, kao i Grčkoj, gdje je istu politiku nemoguće primijeniti zbog EU-regula. U konfrontaciji sa Srbijom naći će se pak pet milijuna ljudi, a ne više dva milijuna stanovnika na području koje Srbija smatra svojim nacionalnim teritorijem. Ovako bi to postao albanski teritorij na kojemu se pretenzije preklapaju…
Usporedno s tom nacionalnom inicijativom koja obnavlja svealbanski program Prizrenske lige iz 1878. godine, prištinska vlada šalje policiju en force poslana na kosovski sjever, s očitom nakanom da se uspostavi jedno novo stanje, koje ne može potrajati bez trajnog rješenja koje će zadovoljiti protagoniste. Bilo bi, doduše, moguće da ih silom, uz golemi angažman međunarodne zajednice, prinude da od svojih aspiracija odustanu i u nedogled zamrznu sadašnju situaciju.
Policijska intervencija kosovskih specijalaca Srbiju je smjesta dovela u povišeno stanje, a morala bi se, pod njemačkim diktatom, uzdržati od reakcije i čekati da europske institucije, koje trenutno ne postoje i još se ne zna kako će se formirati, preblem jednom u budućnosti razriješe. Ostaje joj još i druga mogućnost, da se pod isključivim američkim pokroviteljstvom upustiti u iznalaženje pregovaračkog i teritorijalnog kompromisa, te privremeno odbaci eurointegracije, u kojima ionako u zadnje vrijeme ne napreduje. Uz potporu Amerike može odmah nešto dobiti, a uz potporu Europe – gotovo ništa. Ako sami vojno interveniraju, svi će se ujedinjenim snagama na njih oboriti, i Amerika, i Njemačka, i Britanija i sav svijet, jer će svakome prva i jedina pomisao biti ”opet ovi Srbi”.
Čini se da Albanci uživaju potporu američke administracije, spremne da im pomogne u nastojanju da se nacionalno ujedine, poput Nijemaca dviju Njemački 1990. godine. Ako i Srbija uđe u novi balkanski sklop kojim dominira Amerika, riješit će se svi neposredni problemi regije, te odgoditi europska perspektiva koju osigurava Njemačka, ali te četiri (nominalno pet) zemalje balkanskog juga ionako ne mogu još desetak godina ući u EU, zbog opće nerazvijenosti ekonomije i državnih institucija. I Hrvatskoj je trebalo deset godina, a put prema Europi, uostalom, bio je ljepše iskustvo od samog prispjeća na cilj.
(zurnalist.online)
