Oko 40.000 radnika je protestovalo ističući svoje zahtjeve simbolizovane u tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati odmora i slobodnog vremena. Četiri godine kasnije, milioni ljudi širom svijeta su izašli 1. maja na ulice, a taj dan je proglašen Međunarodnim praznikom rada te se danas slavi u više od 150 zemalja svijeta.
Tim povodom je Grad Beč pripremio infografiku s najvažnijim brojkama zaposlenosti u glavnom gradu Austrije, koji s gotovo 1,9 miliona stanovnika i gotovo 850.000 zaposlenih bilježi najmanju stopu nezaposlenosti od Drugog svjetskog rata.
Muškarci u Beču najčešće rade u javnoj upravi (12 posto), u prodaji i sektoru motornih vozila (12 posto) i gradnji (10 posto). Žene također najčešće rade u javnoj upravi (20 posto), prodaji (14 posto) i zdravstvu/socijalnom sektoru (11 posto).
Čak 198.700 Bečlija radi i nedjeljom, što je ukupno 23 posto svih zaposlenih. Prosječna godišnja neto plata žena je 19.926 evra, a muškaraca 24.606 eura. Čak 41 posto zaposlenih Bečlijki radi pola radnog vremena. Zakonski od 1975. godine, broj radnih sati u sedmici iznosi 40. U Austriji se u prosjeku radi 1.487 sati godišnje, u Njemačkoj 1.356 sati, u Francuskoj 1.514 sati a u Sjedinjenim Američkim Državama 1.780 sati.
Produktivnost, odnosno dodana vrijednost po zaposlenom je u Beču čak 40 posto viša od prosjeka Evropske unije. Očigledno poređenje je tzv. “Big Mac Index” poslovnog časopisa “Economist”: Koliko dugo stanovnik određenog grada mora raditi da kupi Big Mac? Beč je u samom vrhu glavnih gradova Evropske unije, s prosjekom od 18 minuta rada.
Samo su London i Kopenhagen bolji. U Parizu su to 23 minute, a u samo 55 km udaljenoj Bratislavi, 48 minuta, skoro tri puta više. Zašto se upoređuje sa Big Mac-ovima? Zato što se oni širom svijeta jedva razlikuju, a prave se od lokalnih sirovina.
(Agencije)
