PIŠE: Mirna Milanović
Mahsa Amini je djevojka koja je ubijena u Teheranu od strane tamošnje „Moralne policije“ jer nije na ispravan način nosila hidžab, maramu koju su djevojke i žene u Islamu u obavezi da nose.
Moramo se složiti da je u ime islama počinjeno niz nedjela u nekim zemljama. U datom slucaju dobilo je svoj epilog. Za zapadne zemlje, koje su većinom u svojoj suštini demokratske ili to bar pretenduju da budu, jedan ovakav čin nailazi na apsolutno zgražavanje. One se trude da svoje postojanje temelje na poštovanju zakona i ljudskih prava.
Sa Iranom situacija je drugačija. Iran svojim autoritarnim režimom ne ostavlja prostora principima demokratije i njenim tekovinama, a samim tim nema mjesta ni pravima žena.
„Islamska Republika Iran“ već svojim imenom jasno svima stavlja do znanja da u njoj religija i država nisu odvojene i da po svoj prilici to dugo neće ni biti. U Ujedinjene Nacije primljen pod imenom Iran, a nakon Iranske revolucije ´79. svijetu i svojim građanima stavlja do znanja da je sa sekularnošću gotovo. U tradicijama poput iranske, gdje do distinkcije izmedju države i religije nije došlo, uvijek se javljaju opasnosti da će se razviti društvo sa teološkim karakterom kakav Iran upravo i ima. Ako se vratimo unazad, još je prorok Muhamed objedinio vojnu i duhovnu vlast. Vjeruje se da je Bog diktirao proroku Muhamedu sadržaj zakona koji svi muslimani, dobri muslimani treba da poštuju. Dakle, zaključujemo da nedostatatk inkluzivnog građanstva tj. ljudskih prava, nalazi svoje uporište još u Kuranu.
Od ´79. na ovamo, naročito zene u Iranu se sreću sa brojnim povredama svojih prava, preciznije rečeno, takvih prava nema. Način na koji žene žive tamo, prosječnom čovjeku koji dolazi sa zapada je potpuno neshvatljiv. Međutim postavlja se pitanje, da li mi kao ljudi sa zapada ili odakle god dolazili, treba da se miješamo u unutrašnja pitanja jedne zemlje? Ako pogledamo sa jedne strane, Iran je članica UN- a i to od samog njihovog osnivanja ´45. Po svojim principima, UN ne bi trebalo da zadire u unutrašnju politiku bilo koje od članica, a unutrašnja politika Irana se zasniva na principima islama i prema tim pravilima funkcioniše. Ako islam kaze da žene imaju obavezu da nose hidžab, da li onda to znači da nemamo dalje o čemu da raspravljamo?
Međutim, ako pođemo od toga da Sura 256 iz Kurana kaže da „Neće biti prisile u vjeri“. Kako onda to tumačiti? Na koji god način gledali na datu situaciju, trebalo bi da se složimo oko jednog, a to je da je ljudski život nepovrediv i neprikosnoven i to bi trebalo da bude polazna tačka svih država, kultura i religija. Bez obzira na različita shvatanja svijeta, neki minimalni zajednički sadržalac bi trebalo da postoji, a to je pravo na život, što dalje vodi ka slobodi izbora. U 21. vijeku, pa to zaista i jeste minimalno što se može očekivati.
Da li je Mahsa Amini otvorila put nekoj novoj iranskoj revoluciji? To je u datom momentu teško znati, ali je svakako došlo do buđenja bar određenog dijela iranske populacije, koji ne uključuje samo pobunjene žene, već i muškarce. Pokušava da se solidariše i čitav svijet, što je dobar znak. Mislim da smo stigli do perioda u ljudskoj istoriji kada je potrebno zaista zajednički ustajati protiv nepravdi.
