-Sigurno da sam srećan što u radnoj karijeri nisam imao nijedan dan bolovanja. I kad su bile neke lakše prehlade nisam odlazio kod ljekara. Prebolim u hodu, nije bilo većih zdravstvenih problema da bi bih otišao na bolovanje – kazuje Slobodan Vasilić, na početku razgovora, u komandnoj sali Uparavanja, na svom radnom mjestu, gdje, kao rukovodilac smjene, prati proces proizvodnje koji se odvija na ovom našem proizvodnom objektu.
Na posao dolazi iz Šekovića punih 37 godina. Radi u smjenama. I nikad nije zakasnio.
-Fabrika je moja druga kuća, moje Uparavanje, ljudi sa kojima sam radio, uz moju porodicu, dio su mene i mog života – govori Slobodan, za koga je, kaže, posao na prvom mjestu.
Sjeća se Slobodan prvih dana svog rada kada je došao na Uparavanje. Neizbrisivi su iz sjećanja ti prvi dani. Velika fabrika, mnogo ljudi. Sve je to, u prvi mah, djelovalo malo neobično za njega.
-Počeo sam kao rukovaoc tehnološke opreme. Kad sam bio mlađi, sigurno lakše je bilo. Bilo je više radnika na pogonu. Ali, ja sam uprkos svemu zadovoljan čovjek – reći će Vasilić, posebno ponosan na svoju porodicu. Dva sina, blizanci, i kćerka, završili škole, fakultete, postali svoji ljudi.
Posao koji obavlja, kaže, zahtjeva odgovornost, mobilnost, maksimalnu budnost. U komandnoj sali prate se brojni parametri, sve što karakteriše proces rada na pogonu Mljevenje boksita i uparavanje.
-Imamo dobru ekipu radnika na pogonu, tako da ništa nije teško kad se nalaziš u ovakvom okruženju – navodi Slobodan, ističući dobru saradnju radnih kolega.
Mladim kolegama ima jasnu i preciznu poruku:
-Treba da slušaju instrukcije svojih starijih kolega. I da steknu volju i odnos prema radu i fabrici u kojoj rade. Rezultati tada neće izostati – poručuje na kraju razgovora Slobodan Vasilić, rukovodilac smjene na pogonu Mljevenje boksita i uparavanje.
Milinko Vidaković promijenio je nekoliko radnih sredina, ali gdje god je radio, nije odlazio na bolovanje.
-Imam 30 godina radnog staža i nisam imao ni potrebe da odsustvujem sa posla zbog bolovanja – dočekuje nas Milinko u mašinskoj radionici, kraj jedne od mašina koje opslužuje u završnoj obradi Radioničkog mašinskog održavanja.
Imao je, kaže, sreće da ga zdravlje posluži. Još od prvog zaposlenja u Željezari u Zenici, kada je odmah poslije završenog zanata, zasnovao radni odnos s obzirom da je bio stipendista ovog kolektiva, kasnije preko Vojske Republike Srpske, radio je i kao demininer jedan period, zatim u Agenciji za obezbjeđenje, sve do kompanije “Alumina”.
-Zdravlje je najveće čovjekovo bogatstvo, čim ima zdravlja može se i raditi – rezonuje Vidaković, koji je i dobrovoljni davalac krvi. Dragocjenu tečnost dao je više od 30 puta. Više od četiri decenije druži se i sa guslama, i što je najvažnije nastoji da bude pozitivan.
Slobodan i Milinko s razlogom ne skrivaju osmjeh sa svog lica. Možda je tajna u tome što njima zdravstvena knjižica ne treba. Šta drugo, nego im poželjeti da tako i ostane…
(Bilten “Alumine”)
