U filmu, snimanom u šest zemalja na četiri jezika, naslovnu ulogu tumači Viki Krips, a njenog partnera, književnika Maksa Friša, tumači Ronald Cerfeld.
Austrijanka tragične sudbine, Ingeborg Bahman (1926–1973) bila je jedan od prvih ženskih glasova u posleratnoj Nemačkoj koja se zalagala za slobodu izbora i istinsku emancipaciju od patrijarhalnog društva: ličnu, političku i duhovnu. Iako je Bahmanova imala buran privatni život – bila je u vezama sa britanskim vojnikom Džekom Hemešom, pesnikom Paulom Celanom, političarem Henrijem Kisindžerom – rediteljka i scenaristkinja Margareta fon Trota fokusirala se na njen turbulentan odnos sa švajcarskim piscem Maksom Frišom, osvrnuvši se i na njeno duboko prijateljstvo sa kompozitorom Hansom Vernerom Henceom (Bazil Ajdenbenc) i piscem Adolfom Opelom (Tobijas Reš), sa kojim je putovala u Egipat, da iskusi pustinju i pronađe put ka sebi i svom pisanju.
„Zaljubila sam se u njene stihove još u školi. Kada me je producent pitao da napravim film o njoj, momentalno sam se ‘upecala’, samo je trebalo da izaberem koji period njenog života želim da opišem. Odlučila sam se za četiri godine, s kraja pedesetih i početka šezdesetih, koje je provela sa Maksom Frišom”, poručila je rediteljka i scenaristkinja Margareta fon Trota povodom domaće premijere filma na 30. Palićkom festivalu. Svetska premijera bila je u zvaničnoj selekciji 73. Berlinskog filmskog festivala.
„Ingeborg je bila ispred svog vremena, zahtevala je ličnu nezavisnost u doba kada su žene još morale biti ‘potčinjene’ svojim muževima, ali u svemu tome nije izgubila ni trunku senzitivnosti”, rekla je Margareta fon Trota, dodavši da nije reč o klasičnom biografskom filmu, već nekoj vrsti Ingeborginog monologa.
Biografija
Ingeborg Bachmann je jedna od najznačajnijih austrijskih književnica. Rođena je 1926. godine u Klagenfurtu, između dva rata, te je lično proživjela Drugi svjetski rat kao adolescentica, a ratno i poslijeratno iskustvo obilježilo je njezino cjelokupno stvaralaštvo.
Bachmann je najpoznatija po svojim egzistencijalističkim pjesmama, a pisala je i radio drame, eseje, libreta i pripovijetke. Napisala je i kraći roman, Malina, koji je dio nikad dovršene trilogije Načini umiranja. Iza nje je ostalo više od hiljadu neobjavljenih djela.
Veliki utjecaj na njen život i stvaralaštvo imala je ljubavna veza sa kolegom pjesnikom i esejistom Paulom Celanom. Dok je njemačko govorno područje bilo razoreno i podijeljeno ratnim zbivanjima, Celan i Bachmann smatrani su postholokaustnim Romeom i Julijom. Oboje spadaju među najznačajnije evropske autore 20. stoljeća. Svojim pismima i dugogodišnjom korespondencijom su motivirali jedno drugo da dosegnu još više književne razine.
U sjećanje na ovu književnicu godišnje se dodjeljuje i jedna od najprestižnijih književnih nagrada na njemačkom govornom području: Ingeborg-Bachmann-Preis.
Preminula je 1973. godine od posljedica požara koji je izbio u njenom stanu u Rimu.
(politika.rs)
