Čovjek kojeg je list nazvao Ante je na pragu četrdesete, i ne krije ogorčenje zbog činjenice da se njegovi bivši “sadrugovi” (u Svjedocima je, naime, proveo više od pola života) u javnosti predstavljaju kao ljudi puni hrišćanske ljubavi, visoko moralni i odjeveni u fina odjela, dok u naravi znaju da budu, tvrdi on, itekako primitivni, bešćutni i isključivi, pa čak i manipulatori.
Posljednja optužba je, posebno, adresirana na vodeća tijela i starešine lokalnih zajednica (tzv. Skupština, nekakav ekvivalent župama u katoličkom svijetu), koji su birani “po sumnjivim kriterijima”, često su, kaže Ante, neuki i nedovoljno empatični, a imaju ovlašćenja da upravljaju na desetinama nečijih života i sudbina.
“To vam je čisto jednoumlje s puno prijava, straha i manipulacije, kao u Sjevernoj Koreji! Jehovini svjedoci u osnovi nemaju toliko negativno učenje koliko se loše primjenjuje u praksi, sa stalnim ispiranjem mozga, kontrolom ponašanja, čak i nečijih misli i osjećaja. Kad čujete razloge za isključenje, o kom glavnu riječ ima starešina, zgrozićete se. Prečesto se ljudi isključuju samo zato što su nekom stali na žulj, a čak se i članovi uže rodbine međusobno prijavljuju iz straha da ne budu i sami kažnjeni za neprijavljivanje, koje takođe može da završi isključenjem – započinje svoju ispovijest Ante, koji je izopšten pre nekoliko godina po prijavi jednog bivšeg “brata” koji je navodno uočio da se na Antinom štriku “često pojavljuje žensko donje rublje, a zajednici nije prijavio da ima vezu, niti da planira da se ženi”!
Da, po kodeksu Jehovinih svjedoka, slobodna (nevjenčana) braća i sestre dužni su da prijave stupanje s nekom osobom u vezu i želju da sklope brak s istom tom osobom. Veza koja iz bilo kakvih razloga ne može da rezultira brakom neprihvatljiva je (ako prerasta u “romantičnu”) i takođe može da rezultira isključenjem “krivca” iz zajednice Jehovinih svjedoka.
“Nedolični osećaji” težak su prestup, predbračna čistoća je imperativ, a nepoželjno je “zabavljanje” bez svjedoka, samozadovoljavanje, pa čak i duži telefonski razgovori starešine ili drugog zauzetog muškarca sa “sestrom” koja ima problem, ili pak muškarcem homoseksualnih sklonosti, piše Slobodna Dalmacija.
Antina priča vezuje se uz jednu od manjih skupština izvan Splita, njegovu pripadnost Svjedocima (koju danas drži porodično nametnutom), i izlazak nakon službenog pisma kojim mu je saopšteno da više nije njihov član.
Ništa mu, međutim, nije teško palo osim činjenice da uža porodica s njim više uopšte ne komunicira, a posebno ga boli što njegovi roditelji nisu došli da vidjeti unuku, Antinu kćerkicu koja se rodila prije nekoliko godina.
“Možda bi oni i došli u posjetu da smiju. Slutim da ih srce vuče, vjerovatno pate, ali se boje da ih neko ne vidi i prijavi, pa da i sami budu isključeni zbog tako teškog ‘prestupa'”, gorko kaže Ante, inače fakultetski obrazovan i vlasnik malog preduzeća, koji je solidno situiran.
“Kad sam bio dijete, majka je otkrila Svjedoke u maloj sredini gdje smo živjeli. Jedna žena posjećivala ju je gotovo svaki dan i donosila joj glasilo Kula stražara, koje se danas zove Stražarska kula; i tako dok je nije pridobila u zajednicu. Majka je zagrizla jače, otac se poveo za njom; imam i mlađu sestru, ona je uvijek bila bez čvrstoga stava i ambicija, idealna za manipulaciju. Za to “stado”. Uz to je odgajana u duhu njihovog učenja da “ne postoji spoljni svijet”, branili su joj druženje izvan zajednice Jehovinih svjedoka, nije imala prijateljice ni prilike za izlaske; našla je muža unutar zajednice, i to čovjeka koji je počeo da je “vabi” dok je još bila maloljetna”, kaže Ante i objašnjava da u zajednici nema “uvoza partnera”, već treba naći “svoga”.
“I to čim prije, čim ‘prorade’ hormoni, jer nema zabavljanja prije braka ni samozadovoljavanja! Tako mladi znaju da srljaju prerano u brak iz kojeg više nema izlaza osim po cijenu isključenja iz zajednice. Jedino legitimno rješenje je (kako ironično!) preljuba partnera, nakon čega on bude isključen, a oštećeni ili oštećena ima pravo da sklopi novi brak uz podršku zajednice. Kategorije poput neslaganja karaktera ili zlostavljanja (batina) u braku vjerskoj zajednici Svjedoka nisu razlog za razvod, niti isključenje”, napominje sagovornik.
Kako je postao njihov
Krstio se, kako kaže, uranjanjem u bazen nekog sportskog centra u dobi od petnaest godina, na kongresu Jehovinih svjedoka. Takav je kod njih običaj.
“To vam je megadogađaj, a za one još neudate i neoženjene nalik stočnom sajmu u Benkovcu. Potencijalni partneri se međusobno odmjeravaju, a često usamljeni sredovječni muškarci koji nisu uspjeli da se ožene, ili oni koji su u zajednicu ušli kao razvedeni (to je legitimno), znaju “kaparišu” za sebe još maloljetnu djevojku, preporuče se za stupanje u brak čim bude zakonski izvodivo. Bilo kakav prestup, pa čak i vrlo težak, rijetko kad završi na građanskom sudu jer se zataškava”, tvrdi Ante.
On kaže da je Jehovinim svjedocima reputacija u javnosti važnija je od bilo čega.
“Zato forsiraju onako svečano odjevanje i fini imidž, ali vjerujte mi da je to samo ‘bella figura’. Puno njih ostaje u redovima zajednice zbog straha da im dojučerašnji prijatelji i rodbina ne okrenu leđa, prestanu da komuniciraju s njima. Kaznena mjera socijalne izolacije vrlo je rigidna i bolna, pogotovo za one koji ne znaju za život izvan zajednice. Srećom, ja sam ga sebi stvorio. Studirao sam, za razliku od mnogih drugih ‘svjedoka’, stekao prijatelje na studijama i kroz posao pronašao vjerenicu, eto imamo i dijete. Njeni roditelji zamijenili su mi moje. Svoje sam otpisao, zapravo oni su otpisali mene”, tužno govori Ante.
Veoma ga je zaboljelo što rođena sestra, prilikom slučajnog susreta na ulici, nije htjela ni da mu se javi.
Neumoljive starješine
“Razumijm je, da je neko vidi, prijavio bi je i bila bi možda čak isključena. Starešine znaju da budu neumoljive, među njima ima ljudi koji se ni po čemu ne ističu, s jedva osnovnom školom, bivših narkomana ili alkoholičara, što samo po sebi nije problem. Problem nastaje kad neko ko je juče bio niko i ništa postane vladar nad životima ljudi pa mu ego naraste, a skrupule se izgube. Mnogi ljudi, obični članovi, to i vide, ali boje se za sebe i porodicu. Kažem vam, kao Sjeverna Koreja. Jedino krvi nema, ali zato ima depresija i samoubistava”, ojađen je bivši Jehovin svjedok.
On je potvrdio i da je članovima preporučeno da se ne bave sportom kako bi mogli intenzivnije da se posvete Bibliji i zajednici. Umjesto u sportske dvorane, “pametnije” je doći u Kraljevsku dvoranu (ekvivalent crkvi), a umesto treninga pohađati predavanja (propovijedi) najmanje dva ili tri puta nedjeljno. To je, smatra Ante, čisto ispiranje mozga i istovremeno guranje u socijalnu izolaciju.
“Kao prvo, Jehovini svjedoci ne vole nadmetanja, pa čak ni sportska, barem ne profesionalna. A kao drugo, ali ne i manje važno, ne žele da ljudi razvijaju prijateljstva, ni da imaju bilo kakav osjećaj pripadnosti (nekom sportskom klubu, na primjer) osim zajednici Jehovinih svjedoka. Zato su se njima i priklonili usamljeni ljudi, koji su tu možda našli nekakvo društvo, što i nije loše. Ljudi su društvena bića, na primjer moja majka bila je uvek nekako osamljena i pomalo depresivna. Sad ima društvo svojih Jehovinih svjedoka, neka. Ali po kojoj cijeni? Da ne smije da vidi unuku, ni na ulici da pozdravi svog sina”, pun gorčine primjećuje “posrnuli brat”, nekadašnji Jehovin svejdok kojeg su dojučerašnji hrišćanski drugovi iz vjerske zajednice “amputirali” kao gangrenozno tkivo jer se, veli, “usudio da ima svoj stav!”.
Zabranjeno čitanje Harija Potera
Upravo nevjerovatno zvuči da je u 21. vijeku zabranjeno slobodno surfovanje internetom bilo kome, a pogotovo pripadnicima zajednice hrišćana koji imaju itekako razvijenu, reklo bi se, pravu korporacijsku propagandu sa službenim internet stranicama, i časopisima koji se štampaju na svim jezicima sveta, a dostupni su i online.
Ali, osim navedenog, većina drugih komercijalnih online-sadržaja naziva se “otpadničkom literaturom”, i konzumiranje iste člana može da košta isključenja.
Prema tome, zabranjeno je, tvrdi sagovornik, da se čitaju druge vjerske knjige osim onih koje su “aminovali” Jehovini svjedoci, a na “crnoj listi” nalaze se i, recimo, sve dječje knjige o Hariju Poteru jer “promoviše spiritualizam”.
Razlog za izopštenje iz zajednice može biti i već najpovršnija komunikacija s izopštenim, ali i razvijanje prijateljstva s nekim ko nije Jehovin svjedok; dozvoljeno je jedino ako se radi na “obraćivanju”, to jest komunicira intenzivno sa svrhom vabljenja u zajednicu Jehovinih svjedoka.
Posebice težak grijeh je pristanak na transfuziju krvi, čak i u slučaju da život djeteta zavisi od toga. Zbog takvih situacija je sud znao privremeno da oduzme starateljstvo roditelja-Jehovinih svjedoka nad djetetom, što je zapravo dosta “zahvalno rješenje” jer se “spasava djetetov život, a roditelje oslobađa “krivice” zbog transfuzije, i izbjegavaju isključenje (“kriv” je Sud, tzv. viša sila)”. Tada ni dijete nije stigmatizirano u zajednici jer je primilo krv, barem ako je još jako maleno i nije kršteno. Krštenje će kasnije s njega “sprati taj grijeh”.
(Slobodna Dalmacija, NN)
