Za to je, kako piše novinar i osnivač portala Balkan Stories Christoph Baumgarten, saznao na putu kući – i pomislio dvije stvari: da su poginuli radnici iz “nižih klasa” i da se nada da nijednog od njih ne poznaje.
Baumgarten, čiji portal Balkan Stories iz Beča prati društvene i radničke teme vezane za region bivše Jugoslavije, u svom komentaru precizno secira realnost građevinskog sektora u austrijskoj prijestonici.
Od svih građevinskih radnika koje poznaje, kaže da se može sjetiti tek jednog koji je rođen u Austriji. I on je, kako navodi, napola Egipćanin.
Fasaderi, zidari, moleri, savijači armature, pomoćni radnici – svuda gdje treba teško raditi, dominiraju radnici iz siromašnijih zemalja.
U Beču to su uglavnom ljudi iz bivše Jugoslavije: Srbi, Bosanci, Kosovari, Makedonci.
Autor navodi i lične primjere: komšiju koji više ne može hodati nakon nesreće na radu, radnika koji se jedva oporavio, te kolegu koji je preminuo. Niz imena – Rile, Mujo, Sabo, Miloš – pretvara statistiku u stvarne ljude.
Samo u bolje plaćenim poslovima na gradilištu – poput vodoinstalatera, električara ili kranista – može se naći veći broj domaće radne snage.
“To su Jugosi koji grade novi Beč. I koje on prečesto proguta”, piše Baumgarten.
Sigurnost postoji – ali ne za sve
Austrijska gradilišta važe za relativno bezbjedna, što je rezultat dugogodišnje borbe sindikata Gewerkschaft Bau-Holz.
Nakon ove nesreće, njen predsjednik Beppo Muchitsch zatražio je temeljnu istragu.
Ipak, kako autor primjećuje, pitanje odgovornosti nije uvijek jednostavno. Katastrofe se ponekad dešavaju i bez direktne krivice.
Razlika u odnosu na zemlje regiona, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine, jeste u povjerenju u institucije – policiju, tužilaštvo i vještake koji bi trebalo da utvrde šta se tačno dogodilo. Ali to, upozorava autor, ne mijenja suštinu problema.
Iza fasade – rad na ivici zakona
Stvarnost građevinskog sektora, čak i bez ovakvih nesreća, često je surova.
Na mnogim gradilištima, kako navodi, vladaju grubi uslovi rada. Dokumentacija se ne provjerava uvijek, radnici se ne prijavljuju uredno, a doprinosi često izostaju. Građevinarstvo i ugostiteljstvo, prema podacima sindikata i radničkih institucija, među sektorima su s najviše radnih sporova.
Rad u velikim firmama uglavnom garantuje sigurnost. Problem nastaje kod manjih firmi, koje često funkcionišu kao podizvođači velikih i gdje se zakoni ne poštuju dosljedno.
Poseban problem predstavlja činjenica da su mnoge takve firme u vlasništvu ljudi koji su i sami migranti – i koji nerijetko eksploatišu svoje sunarodnike. Autor naglašava da to nije univerzalno pravilo, ali da je dovoljno često da predstavlja ozbiljan strukturni problem.
Klasa jača od nacije
Ovaj problem, međutim, ostaje gotovo nevidljiv.
Radnici ga često prihvataju kao normalan. Javnost ne reaguje. Čak ni bolje situirani migranti iz regiona ne pokazuju interes za položaj svojih sunarodnika. Građevinci žive u paralelnim svjetovima, često stigmatizovani i marginalizovani.
“Klasa je jača od nacije”, konstatuje autor.
U toj rečenici, piše, krije se i potencijal za promjenu – kada bi radnici masovno stali zajedno, politički pejzaž bi se mogao promijeniti. Ali to se ne dešava.
Sistem koji troši ljude
Za mnoge građevinske radnike, da bi ih sistem “progutao”, nisu potrebne ni nesreće. Dovoljno je da decenijama rade fizički težak posao.
Već u pedesetim godinama, mnogi više ne mogu obavljati osnovne zadatke. Leđa, ruke, zglobovi – tijelo popušta. Ipak, sistem ih gura da rade do 65. godine.
A onda dolazi penzija – često nedovoljna za dostojanstven život.
Godine rada u matičnim zemljama slabo se priznaju, pa radnicima nedostaje deset ili više godina staža za punu penziju. Ishod je gotovo uvijek isti: uništeno zdravlje i siromaštvo u starosti. Četvorica poginulih radnika iz Beča najtragičniji su podsjetnik na tu realnost.
Ali, kako zaključuje Baumgarten, oni nisu izuzetak.
Oni su pravilo.
