Prva faza negovog političkog bitisanja okončana je neslavno. Dok je bio premijer, ekonomski pokazatelji nisu išli u negovu korist, a rastućoj nepopularnosti na kraju je i sam doprinijeo, dozvolivši grupici „branitelja“ da snime interni razgovor, u kojem se, blago rečeno, kompromitovao nizom konstatacija. Posljedice je osjetio vrlo brzo, jer su ga na prvim narednim izborima kaznili, prije svega, razočarani birači SDP-a, uskraćujući mu priliku da ostane na čelu vlade.
Tada se činilo da je Milanovićeva karijera gotova. Ipak, višegodišnju pauzu je racionalno iskoristio, pa se za predsjednika Hrvatske nedavno kandidovao sa vidno drugačijim nastupom, bez ranije arogancije i nonšalantnosti. Na iznenađenje većine posmatrača, odnio je pobjedu u duelu sa Kolindom Grabar Kitarović, koja jeste konstantno radila u korist svoje štete, ali je imala na raspolaganju sve resurse vladajućeg HDZ-a, pa je samim tim bila i favorizovana.
Još u toku kampanje bilo je očito da je stil Zorana Milanovića izmijenjen i da demonstrira samokontrolu kakvom ranije nije baš raspolagao. Prvi gest sa novim predznakom bila je formulacija „Rat je gotov“ koju je, kao lajtmotiv, ponavljao na skoro svim predizbornim skupovima. Ovakvo jasno određenje prema tri decenije međunacionalnih sukoba u Hrvatskoj i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije moglo je da se shvati i kao fraza, da je izgovoreno samo jednom. Ali, kada su takve riječi upućene publici dobrim dijelom sastavljenoj od birača koji i ne misle tako, onda nema dileme da se radi o svjesnom riziku i veoma hrabrom potezu sa neupitnom autentičnošću.
U noći presudnog brojanja glasova, nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, Milanović je izgovorio sljedeće važne riječi. Naime, kada je, kao već izvjestan pobjednik, pomenuo konkurentkinju Kolindu, njegove pristalice su reagovale salvom zvižduka. Novi predsjednik Hrvatske je tada uzvratio tri puta ponovljenim: „Ne, ne i ne“, nedvosmisleno dajući do znanja simpatizerima da za njega nije prihvatljiv necivilizovan odnos prema političkim protivnicima. Dakle, još jedan gest kojim je potvrdio udaljavanje od epizoda iz prošlosti koje mu nisu služile na čast.
Sljedeći signal koji je potvrdio ovu evoluciju u pozitivnom pravcu bilo je Milanovićevo držanje poslije zemljotresa u Zagrebu i okolini. Tom prilikom, javnosti naviknutoj na političare sklone drastičnim iskoracima iz njihovih nadležnosti dao je do znanja da će se striktno držati ustavnih ovlašćenja. Iznenađenim građanima, ali i drugim zvaničnicima Hrvatske, objasnio je da je on predsjednik Republike, te da mu je žao, ali da je saniranje posljedica potresa u opisu posla premijera Andreja Plenkovića i za tu vanrednu situaciju formiranog kriznog štaba.
Da sve ovo ne bi bilo shvaćeno kao specifična vrsta humora, Zoran Milanović je posegnuo i za četvrtim, možda i najvažnijim adutom – novim načinom izjašnjavanja o relacijama sa Srbima. Najprije je, zajedno sa čelnim ljudima Vlade i Sabora RH, posjetio Spomen-područje Jasenovac, gdje je izgovorio ocjene koje su bile šokantne za dio tamošnje javnosti sklon uvjerenju da se o ustašama iz Drugog svjetskog rata i ideološkim nasljednicima tog zla u periodu nakon raspada SFRJ mora raspredati isključivo biranim riječima. Milanović je prvo zaključio da se oni uniformisani Hrvati koji su se 1991. pozdravljali zloglasnom odrednicom „Za dom spremni“ nisu zalagali samo za samostalnu Hrvatsku, već i za obnovu NDH. Da ne bi ostao nedorečen, poentirao je vrlo direktnom porukom da „HOS-ovu ploču treba baciti“, dajući optimalno, a u Zagrebu nikada prije toga izgovoreno rješenje za sramnu višemjesečnu sagu, koja je ne tako davno rezultirala mizernom seobom neoustaškog obilježja iz Jasenovca u obližnju Novsku.
Konačno, tačka na „u“, bar kad je riječ o Milanovićevom djelovanju, stavljena je tokom prvomajskog obilježavanja godišnjice „Bljeska“ u Okučanima u zapadnoj Slavoniji. Kada je među okupljenim vidio jednu ili više osoba sa majicama na kojima je pisalo „Za dom spremni“, čovjek uopšte nije htio da se raspravlja ili ubjeđuje sa ovim apologetama zločina, već se okrenuo i otišao sa ceremonije. Bez obzira na sva istorijska opterećenja u hrvatsko-srpskim odnosima ili povremene nekadašnje stavove koji nisu baš dobro odjeknuli u Republici Srpskoj i Srbiji, ono što je Milanović učinio u Okučanima i Jasenovcu svakako zaslužuje respekt i jedno oprezno i uzdržano, ali i predusretljivo i otvoreno očekivanje da će aktuelni predsjednik Hrvatske nastaviti putem na koji je zakoračio.
A to je, između ostalog, i smjer zasnovan na razmijevanju vremena i prostora u kojem se živi, te šireg shvatanja aktuelnih tokova u svijetu od onog kakvo imaju brojni zarobljenici prošlosti u okruženju. Koji su već i sami krenuli prema „ropotarnici povijesti“, bilo da se zovu Aljbin Kurti, Ramuš Haradinaj ili Kolinda Grabar Kitarović.
(banjaluka.net)
