Bečka škola

Krajem prošle sedmice u Beču je održan Evropski kongres izdavača kome smo – kao gosti – prisustvovali i mi, predstavnici medija iz zemalja s ove strane granice Evropske unije.

Dvodnevno druženje u impozantnom kompleksu Palate Niederösterreich ne samo da godi vjeri u našu profesiju već pomaže i razumijevanju procesa koji nas sve tek čekaju: dobro pripremljen i osmišljen kongres u fokusu je imao ulogu vještačke inteligencije kao alata i ispomoći u kreiranjima sadržaja, neminovnim promjenama koje donosi novinarstvu, medijima i društvenim mrežama, podijeljene su i nagrade, a ako bih izdvajala dva zaključka koja su podjednako obradovala baš sve prisutne, oni bi bili – AI neće zamijeniti novinara i print je živ!

Drugo je, naravno, pitanje koliko su evropske premise primjenjive u balkanskim uvjetima, gdje i AI zaostaje, no u prelijepoj sali iz 16. stoljeća žamor odobravanja i olakšanje na licima i mladih i starih rječitiji su bili i od uistinu vrsnih nastupa izlagača. Na marginama kongresa, naravno, jednako je zanimljivo – ako ne i više, pa ću izdvojiti ono što je nesumnjivo bila najdominantnija tema nas sa Balkana koji smo, ako već ima potrebe to naglašavati, kao i uvijek vrijeme provodili zajedno, družeći se apsolutno rasterećeni vladajućih političkih narativa iz naših sredina.

I na kongresu i u hotelu i na svakom mjestu do kojeg smo došli, a bili smo i prilično pokretljivi, susretali smo naš svijet. U svakoj kafani i(li) restoranu – s časnim izuzetkom onih što u imenu čuvaju epitet turski – identična slika: nakon prvih narudžbi izrečenih na engleskom, konobar/ica registrira naš međusobni dijalog i pobjedonosno konstatira – Možemo i na našem! U prodavnicama također, da ne kažem kako smo se u jednoj čak zabrinuli za našu pomagačicu u potrazi po rafama jer njezina šefica naprosto više nije mogla da sakrije skoro pa zavidan pogled što joj je radnica tako i toliko tražena, jer se potrefilo da su nakon nas ušle još dvije manje grupe kupaca koje su odmah iskoristile priliku da sve odgovore o ponuđenoj robi zatraže na famoznom našem jeziku.

Nije tajna: dvomilionski glavni grad Austrije slovi kao treći najveći srpski grad na svijetu jer u njemu danas živi 122.116 ljudi sa državljanstvom Srbije, koji su i treća najveća bečka strana populacija, odmah nakon Nijemaca i Rumuna. Na stranu sad što procjene govore o duplo većem broju kada se uračuna porijeklo (za razliku od, recimo, Rusije u kojoj ih je jedva 1.500), a ta cifra doseže 300.000 Srba ukoliko se govori o nacionalnosti, odnosno svim onim srpskim Bečlijama sa Zapadnog Balkana. Valja reći da ni Bosna i Hercegovina puno ne zaostaje: s našim državljanstvom u Beču danas živi 90.000 ljudi, a procjene su – i u našem slučaju – da je ta brojka duplo veća.

Šta to sve Beč ima, a Sarajevo samo sanja? Nećemo se sada baviti svim onim razlozima zbog kojih je austrijska prijestonica redovito među najpoželjnijim mjestima za život, predugačak je spisak, posegnut ću za primjerima koji zapravo mnogo više govore o nama nego o Beču. Skoro polovina stanovnika na posao ide izvrsno organiziranim javnim prevozom, a čak i u odnosu na druge austrijske pokrajine Beč zaostaje u broju osobnih automobila sa svega 38 na 100 stanovnika, upravo zato što bečki Gras funkcionira besprijekorno pa niti ima gužve u tramvajima i u metrou niti ima saobraćajnih špica. Lijepi plavi Dunav zeleni se od čistoće, a tamošnja Bentbaša, pogolemo otkinuta od Dunava i uređena kao plaža, nije samo omiljeno mjesto za odmor već i sigurna oaza čija se voda na dnevnom nivou kontrolira i garantira bezbjedno uživanje djeci.

Gradska uprava je posvećena širenju postojećih i izgradnji novih parkova i zelenih površina, pa čak dvije trećine stanovnika Beča živi na udaljenosti manjoj od 250 m od najbližeg zelenila. Pritom je bitno istaći da je diljem Beča raspoređeno 1.668 dječijih igrališta i 1.300 fontana s pitkom vodom! Kao i gotovo nevjerovatan podatak da grad prednjači u uzgoju krastavaca i patlidžana, a ne zaostaje mnogo ni u proizvodnji paradajza i peršuna.

Ništa od pobrojanog nije tako svemirski neostvarivo, koliko je – iz naše perspektive – daleka jedna od najrazvijenijih bečkih privreda: cijeli je grad, naime, ogroman univerzitetski centar sa gotovo 200.000 studenata. Čak je trećina stranaca, kojima odgovaraju niske školarine i enormne pogodnosti koje glavni grad Austrije obezbjeđuje onima željnim znanja, ali i mogućnosti koje se otvaraju nakon pohađanja respektabilnih fakulteta. Sam Beč se voli pohvaliti profitom koji donosi ova industrija: danas je austrijska prijestonica bogatija za 179 različitih državljanstava koja se ubrajaju u njezino šaroliko stanovništvo. Jedan naš mi je to ovako objasnio: kad zagrebeš ispod površine, naravno da nađeš i diskriminacije i rasizma i korupcije i natruha svih onih naših bolesti, no ključna je razlika što diskriminatori i rasisti – kad ih prepoznaju – gube javni status, a oni uhvaćeni s prstima u medu završe pred sudom. I to je zapravo sva filozofija.

Korupcija nije balkanski izum, nije čak ni naš usud, kao što ni mrzitelji i fašisti ne stanuju samo pod ovim našim nebeskim svodovima. Razlika je naprosto u tome što je ovdje korupcija model partijskog življenja i vladanja, a nacionalizmi i ostali izmi dio partijskih kultura. Čega se pametan svijet stidi, mi se time ponosimo i to je naša tužna stvarnost koju imamo priliku promijeniti i to upravo ove sezone. To je šansa koju ovaj saziv Vijeća ministara i državni parlamenti moraju iskoristiti, tim prije što imaju i značajnu međunarodnu podršku. Ne kažem da to znači da ćemo koliko sutra od Sarajeva napraviti Beč, dovoljno je da – za početak – pustimo Beč da raste s nešto manje bosanskih pojačanja.

(Vildana Selimbegović/oslobodjenje.ba)

Pročitajte još

Popularno