Karhi Bakr, pedesetdevetogodišnjak iz kurdistanskog dijela Iraka ugrađuje uvezene dijelove u automobile njemačkih marki koje popravlja u svojoj mehaničarskoj radionici u dijelu Erbila kojeg se naziva Kvartom automobila (“Car Quarter”). Bakr se specijalizirao za popravke Mercedesa, a kako kaže većina njegovih mušterija traži upravo rabljene dijelove, jer si nove ne mogu priuštiti, a ovi su jednako kvalitetni za upola manju cijenu.
– Kineske kopije koje stoje samo četvrtinu novih originala kupuju oni koji si ne mogu priuštiti ništa drugo – objašnjava Bakr za DW.
Iračani, naime, vole automobile pa svatko tko si to može priuštiti posjeduje barem jedan. No, održavanje je skupo pa su rabljeni dijelovi omiljeni kod vozača. Kod Bakra se može pronaći sve od motora, prijenosa, klima uređaja pa sve do limarije.
Dijelovi dolaze u transportnim kontejnerima, no kontrole kvalitete nema, a jedino što carinski službenici provjeravaju je ima li među dijelovima i cijelih automobila. Stoga je ugrađivanje rabljenih dijelova često lutrija, ali prema Bakru, u svakom su slučaju bolji od onih kineskih. Slično potvrđuje i drugi trgovac rabljenim automobilskim dijelovima, Umed Abdelaziz. Dijelove za svoju radionicu nabavlja u Dubaiju gdje odlazi jednom ili dvaput godišnje i otkupljuje dijelove iz SAD-a ili Kanade. I on smatra kako su originalni polovni dijelovi bolji od novih ali kineskih.
– Što mislite kolika je šansa da vaš novi Mercedes nakon totalne štete završi upravo ovdje? Ja bih rekao gotovo 100 posto – govori za DW Omar Said Ahmed, jedan od, kako kažu, velikih igrača u preprodavačkom biznisu čiji je ured također smješten u automobilskoj četvrti Erbila.
Procjenjuje se da se u Iraku na rabljenim auto-dijelovima godišnje okrene više od 3,5 milijarde eura, a upravo je Erbil središte ove industrije. Od tamo se dijelovi dalje prevoze u Bagdad, Mosul i Basru. Samo Said svakog mjeseca uveze dva kontejnera puna rezervnih dijelova u vrijednosti od milijun dolara, a njegov profit po kontejneru iznosi oko 30.000 dolara. Prije rata s tzv. Islamskom državom brojke su bile još veće, a Said je tada mjesečno uvozio i po šest kontejnera. No, potražnja je još uvijek velika.
Said tvrdi kako su njegovi dijelovi „najčišći” na tržištu jer nisu oštećeni. Uglavnom ih uvozi iz SAD-a, jer je s „europskom vezom” imao loših iskustava.
– Nemam povjerenja u trgovce iz Europe. Koji put su mi slali motore bez elektronike što ih je činilo bezvrijednima – objašnjava i dodaje kako sve preokreće na prekoatlantsku rutu jer, unatoč puno duljem putu, u tamošnje suradnike ima puno više povjerenja.
– Ja u SAD-u radim s Armencima muslimanske vjeroispovijesti. Nikada se nismo sreli, ali imamo povjerenja jedni u druge. Koji put on u rukama ima mojih dva do tri milijuna dolara. U njega imam potpuno povjerenje – zaključuje Said.
(jutranji.novac.hr)
