Poplave duž cijele hrvatske obale, rekordni val kod Dubrovnika, rekordna brzina juga kod Splita, najviše razine mora od 1955. kod Splita, najviše razine vode u Veneciji od 1966., sve to i još brojne druge ekstremne pojave kojima svjedočimo posljednjih dana podudaraju se s projekcijama klimatologa koji tvrde da su na djelu klimatske promjene uzrokovane ljudskim aktivnostima.
Logično je za pretpostaviti da to ima neke veze s procjenom prema kojoj samo pet najvećih naftnih kompanija svake godine troši oko 200 milijuna dolara na lobiranje kako bi se osujetile političke akcije za usporavanje klimatskih promjena.
Sam po sebi, izdvojen, ovaj ekstremni meteorološki događaj, naravno, nije dokaz da se na Zemlji zbivaju klimatske promjene. Osobito nije dokaz da su za njih odgovorni ljudi. Ekstremnog vremena bilo je i u prošlosti, prije industrijske revolucije s kojom je počeo ljudski utjecaj na razine stakleničkih plinova u atmosferi. No, klimatske promjene, iako su vrlo složen fenomen, mogu se jasno opažati i mjeriti jer je riječ o praćenju trendova, ne pojedinačnih događaja.
Budući da velika većina ljudi u biti ne poznaje ključne argumente klimatologa i znanstvenika generalno, kao ni protuargumente na mitove poricatelja, već više odabire da jednostavno vjeruje nekoj od strana, ovdje ćemo ih pokušati ukratko predstaviti. Naravno, na svaki od argumenata koje ćemo iznijeti uvijek se može postaviti na desetke novih pitanja. No, tko god njeguje iskrenu skepsu, bez unaprijed usvojene snažne pristranosti, lako će pronaći odgovore na njih – u vjerodostojnim znanstvenim rezultatima, objavljenim u vjerodostojnim izvorima.
Rast razina CO2 bez presedana
Ako želimo razumjeti odakle argumenti u prilog ljudskom utjecaju na klimatske promjene, prije svega treba znati da se posljednjih desetljeća bilježi izuzetno nagli porast razina CO2 u atmosferi koji nema drugog objašnjenja nego u izgaranju fosilnih goriva. Kako grafikon gore jasno pokazuje, taj porast je bez presedana tako da su u zadnjih nekoliko desetljeća razine CO2 daleko premašile najviše razine koje su postojale u atmosferi u posljednjih 800.000 i više godina. Pritom treba znati da davne povijesne koncentracije CO2 možemo pouzdano utvrditi na temelju mjehurića zraka koji su zarobljeni u dubokim slojevima antarktičkog leda.
Dobro je poznato da vodena para, CO2, metan, dušikov oksid i slični plinovi u atmosferi poput staklenika zadržavaju veliki dio Sunčevog zračenja koje bi inače od Zemlje otišlo u svemir. Švedski nobelovac Svante Arrhenius još je 1896. napravio proračune koji su pokazali u kojoj mjeri CO2 djeluje kao staklenik i utječe na temperature na Zemlji. Ovi izračuni naveli su ga na zaključak da bi ljudske emisije CO2 mogle biti dovoljne da uzrokuju ozbiljno globalno zagrijavanje. Njegovi proračuni, s manjim izmjenama, kasnije su mnogo puta provjereni, reproducirani i potvrđeni.
Kako se, dakle, očituje i potvrđuje utjecaj ljudskih aktivnosti na promjene u klimi?
Globalni rast temperatura
Jedna od najjasnijih manifestacija djelovanja stakleničkih plinova je kontinuirani rast prosječnih temperatura na Zemlji. One su od kraja 19. stoljeća do danas porasle za 0,9 ºC. Najviše zagrijavanja dogodilo se u posljednjih 35 godina, a pet najtoplijih godina zabilježeno je od 2010. do danas. 2016. bila je rekordno topla, a u njoj je čak 8 mjeseci bilo rekordno toplo otkada postoje mjerenja. Ovo zagrijavanje potvrđuje se čak i kada se isključe sve mjerne stanice u blizini gradova, što znači da nije problem u rastu gradova niti u lošoj metodologiji mjerenja. Porast se bilježi i u Hrvatskoj u kojoj se on kreće između 0,02 °C i 0,07 °C na 10 godina.
Zagrijavanje oceana
Još jedan dobar pokazatelj klimatskih promjena je otapanje leda. Masa ledenih ploča na Grenlandu i na Antarktici već se desetljećima ubrzano smanjuje. Podaci NASA-inog eksperimenta Gravity Recovery and Climate Experiment pokazuju da je Grenland od 1993. do 2016. godišnje gubio oko 286 milijardi tona leda, a Antarktika oko 127 milijardi. Pritom treba istaknuti da se u posljednjem desetljeću nestanak leda na Antarktici ubrzao za čak tri puta. Dodatan problem je to što otapanjem leda na Grenlandu nastaje golema količina neslane vode koja je rjeđa od slane što može utjecati na morske struje koje su pod utjecajem promjena u salinitetu. To pak znači da se mogu promijeniti velike morske struje poput Golfske koja bi mogla oslabjeti.
Smanjivanje snježnog pokrova
Posvuda u svijetu ubrzano se otapaju i ledenjaci – u Alpama, u Himalaji, u Andama, na Aljasci, u Africi i u Stjenjaku. Među ostalim, ovo potvrđuju snimke iz svemira. Posljedice se već osjećaju u propadanju nekih poznatih svjetskih skijališta, ali i u slabljenju dotoka voda i porastu slanosti voda u ušćima rijeka u Bangladešu koje velike površine čini nepodobnim za poljoprivredu što već sada pokreće snažnu emigraciju stanovništva ovisnog o poljoprivredi.
Satelitska promatranja pokazuju da su se površine pokrivene snijegom na proljeće na sjevernoj hemisferi značajno smanjile u posljednjih pet desetljeća te da se snijeg počinje ranije topiti. Posljedice su brojne. Među ostalim, na taj način smanjuje se svijetla površina koja reflektira sunčevo zračenje pa se globalno zagrijavanje ubrzava. Također, kao i u slučaju ledenjaka, manjak snijega podrazumijeva sve manje voda u rijekama.
Porast razina mora
U posljednjih stotinjak godina razine oceana i mora porasle su za oko 20 cm. Brzina njihova rasta udvostručila se u posljednja dva desetljeća i nastavlja se ubrzavati. Među prvim žrtvama tog porasta su Bangladeš i Maldivi. Kako bi izbjegle kataklizmu, vlasti Maldiva čiji najviši vrhovi otoka ne prelaze dva metra nadmorske visine, izgradile su umjetni otok s nadmorskom visinom višom od 3 metra i na njemu alternativni glavni grad budućnosti nazvan City of Hope koji bi trebao biti utočište za budućnost s toplijom klimom. No, ako se rast nastavi, do kraja stoljeća većina od oko 1200 otoka te zemlje mogla bi završiti pod vodom.
Smanjivanje arktičkog leda
Arktički led posljednjih se desetljeća ubrzano smanjuje i površinom i debljinom. Ove godine bio je na drugoj najnižoj razini od 1970-ih od kada se provode mjerenja. Najniže povijesne razine zabilježene su 2012. On se povremeno povećava, međutim u prosjeku se ubrzano smanjuje.
Ekstremni meteorološki događaji
Broj vremenskih događaja s ekstremno visokim temperaturama raste. Istovremeno broj rekordno niskih temperatura se smanjuje. Također se bilježi povećanje učestalosti intenzivnih kiša.
Povećanje kiselosti oceana
Od početka industrijske revolucije kiselost površinskih voda oceana porasla je za oko 30 posto. To je posljedica povećanja emisija CO2 koji apsorbiraju oceani. Količina CO2 koji odlazi u vode oceana povećava se za oko 2 milijarde tona godišnje. Zajedno s visokim temperaturama kiselost oceana pridonosi odumiranju koraljnih grebena i njihovih bogatih ekoloških sustava jer kisele vode sprječavaju izgradnju kalcijevih kostura koralja.
Klimatske promjene nisu prirodni Zemljini ciklusi
Klima na Zemlji stalno se mijenja, a na nju, naravno, utječu prirodni Zemljini ciklusi. No, to ne može objasniti trenutno intenzivno zagrijavanje. Naime, paleoklimatološka istraživanja pokazuju da su promjene koje se zbivaju posljednjih 150 godina izuzetne i da ne mogu biti prirodne. Poricatelji ljudskog utjecaja na klimatske promjene tvrde da se Zemlja prirodno oporavlja od Malog ledenog doba koje je vladalo negdje od 1300. do 1850. godine te da su temperature sada slične kao u srednjem vijeku. Međutim, malo ledeno doba i srednjovjekovno zatopljenje nisu bile globalne pojave, već regionalne. Istraživanja pokazuju da je jedino razdoblje u prošlih 2000 godina kada su klimatske promjene na cijeloj Zemlji imale isti smjer posvuda bilo posljednjih 150 godina. Pritom niti jedan fenomen u moru i atmosferi nije pokazao da je ovisan o aktivnostima Sunčevih pjega.
Promjene ne uzrokuju Sunčeve pjege ni kozmičke zrake
Sunčeve pjege i oluje mogu utjecati na klimu na Zemlji. Međutim, znanstvenici još od 1978. mjere količine energije koje na Zemlju stižu sa Sunca, a ta mjerenja ne pokazuju trend porasta. Osim toga klimatske promjene nastavljaju se nesmanjenom brzinom unatoč smanjenju aktivnosti na Suncu koje se bilježi posljednjih godina.
Prema nekim hipotezama, kozmičke zrake mogle bi utjecati na formiranje oblaka, a time i na klimu na Zemlji. Ideja je da slabljenje Sunčevih aktivnosti, a time i njegova magnetskog štita, omogućuje da u Zemljinu atmosferu iz svemira prodre više kozmičkih zraka. One razbijaju atome u atmosferi i stvaraju više iona koji pak okupljaju kapljice vlage i pospješuju stvaranje oblaka. Oblaci reflektiraju dio Sunčeva zračenja natrag u svemir prije nego što stigne do Zemlje pa se njezina površina hladi. Također vrijedi i obratno. No, istraživanja su pokazala da ta hipoteza baš ne stoji ili da je njihova povezanost u najmanju ruku slaba. Osim toga, posljednjih godina količine kozmičkih zraka dosegnule su vrhunac, što znači da bi se Zemlja trebala hladiti.
CO2 ima jak učinak iako ga ima malo
Neki poricatelji ljudskog utjecaja na klimatske promjene tvrde da ugljičnog dioksida u atmosferi ima premalo da bi imao neki značajan efekt staklenika. No ta je teza opovrgnuta mnogo puta u laboratorijskim eksperimentima. Još 1856. američki znanstvenik Eunice Newton Foote proveo je eksperiment koji je pokazao da se stakleni cilindar ispunjen sa čistim CO2 na suncu zagrijava puno brže nego onaj ispunjen zrakom. Eksperiment je provjeren mnogo puta. Slični pokusi pokazali su da je metan još mnogo snažniji staklenički plin od CO2. Osim toga, znanstvenici su utvrdili da je kroz povijest postojala značajna korelacija između prosječnih globalnih temperatura i razina CO2 u atmosferi.
Ne, znanstvenici ne manipuliraju podacima
Kada ne mogu pronaći uporište u znanstvenim podacima, ljudi neskloni određenim znanstvenim zaključcima koji se ne uklapaju u njihove interesne, političke ili svjetonazorske agende obično traže utočište u teorijama zavjere. U ovom slučaju to bi trebalo značiti da deseci tisuća znanstvenika širom svijeta koji se bave vremenom i klimom djeluje odlučno kao jedno tijelo za nečiji interes, primjerice za lobi obnovljivih izvora te da uspješno skrivaju da su njihova mjerenja krivotvorena. Istina je upravo suprotna – znanstvenici iznova i iznova usavršavaju i korigiraju svoje metode mjerenja kako bi dobili preciznije podatke, a oni konzistentno pokazuju da se svijet zagrijava, da razine stakleničkih plinova rastu i da su uzrok ljudske aktivnosti.
Klimatski modeli nisu “samo nepouzdani modeli”
Kada se vode rasprave o klimatskim promjenama jedan od češćih prigovora je da ne možemo vjerovati u nesavršene klimatske modele. No, ta teza ne stoji i pokazuje duboko nerazumijevanje klimatskih modela. Prije svega, modela ima puno i oni se međusobno usklađuju i preispituju. U njih su usađene sve najbolje spoznaje o klimatskim fenomenima. Tek ako se njihove projekcije podudaraju međusobno, ali i sa stvarnim zbivanjima u prirodi, kako u davnoj prošlosti tako i u sadašnjosti, oni se uzimaju za ozbiljno. A ti modeli potvrđuju da su ljudi odgovorni za sve klimatske promjene koje bilježimo u posljednjih 150 godina. Oni također predviđaju da bi udvostručenje razina CO2 u atmosferi moglo zagrijati planet za 2 °C do 4,5 °C. Svi modeli također potvrđuju da s porastom količina stakleničkih plinova, ponajviše CO2, raste i globalna temperatura. Naravno, nijedan klimatski model ne može reproducirati što će se točno dogoditi u budućnosti, međutim, oni svi zajedno mogu dati pouzdanu procjenu srednjaka. Pritom treba imati na umu da je rezolucija modela iz godine u godinu sve bolja.
(index.hr)
