U petak , 31. siječnja, neke tri i pol godine nakon što je tijesna većina Britanaca izglasala Brexit, nakon nekoliko odgađanja i mučnih, naizgled beskrajnih pregovora, Velika Britanija zaista napušta Europsku uniju.
“Bit ćemo izvan Europe, slobodni odrediti svoj kurs kao suverena nacija”, optimističan je britanski premijer Boris Johnson.
No nitko sa sigurnošću – pa ni Johnson, unatoč njegovoj poslovično samouvjerenoj pozi – ne zna kamo će točno ova plovidba odvesti jednu od najvećih, najbogatijih i u svakom smisli najznačajnijih europskih država.
Kao što je neizvjestan i odgovor na pitanje kako će to točno utjecati na Europsku uniju, projekt koji je ujedinio Europu kao zajednicu liberalnih demokracija nakon stoljeća imperijalizma, kolonijalizma, totalitarizma i neprestanih međusobnih ratova, uključujući dva svjetska.
Velika Britanija ušla u EU kao ekonomski “bolesnik Europe”. Hoće li to opet postati?
Kad je Velika Britanija ušla u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu 1973. kao tadašnji “europski bolesnik”, piše Reuters, sa stagnirajućom ekonomijom, bila je svjesna da od tješnjeg povezivanja s ostatkom Europe može imati više koristi nego štete. No te su poveznice, kako argumentira jedan od glavnih ideologa Brexita, dosadašnji eurozastupnik Nigel Farage, tada bile ekonomske, ne i političke.
Farage je svoj posljednji nastup u Europskom parlamentu, prikladno, završio porukom da je ovo pobjeda populizma nad globalizmom, da on i njegovi saveznici “vole Europu, ali mrze Europsku uniju”, mašući plastičnom britanskom zastavicom prije nego što je demonstrativno izašao iz dvorane.
Za političko ujedinjenje u Velikoj Britaniji, nekadašnjem centru golemog carstva u kojem “Sunce nikad ne zalazi”, nikad nije bilo previše apetita – pogotovo jer u takvoj uniji Njemačka ima vodeću ulogu kao najveća članica i ekonomski motor Europe.
Masovna imigracija koja je demografski transformirala Veliku Britaniju bila je još jedan značajan faktor na referendumu za Brexit, iako imigracija iz neeuropskih zemalja ima vrlo malo veze s članstvom u EU.
No sad je, osim odnosa između Londona i Bruxellesa, na nešto dulji rok neizvjestan i opstanak Ujedinjenog Kraljevstva. Škotska zahtijeva novi referendum o odcijepljenju – prošli je proveden 2015., godinu dana prije nego što su na drugom referendumu Englezi glasali za Brexit, a Škoti protiv njega. Protiv Brexita glasala je i Sjeverna Irska, čije odcijepljenje i ujedinjenje sa Sjevernom Irskom nipošto nije nemoguće, pogotovo u slučaju uspostave “tvrde granice” između dvije Irske.
Odlazak uz šapat, a ne prasak
Odlazak, kao što piše Politico, ipak više nalikuje na šapat, nego na prasak. Zamorna tema Brexita istrošila se i u Bruxellesu i u Londonu.
“Britanci samo žele da Brexit ode. Čak i ako misle da je sranje, samo žele razgovarati o nečemu drugom”, komentirao je za Politico Scott Carn, Britanac koji radi u Londonu, a živi u Bruxellesu.
“Do 2019. jednostavno nam je bilo dosta. Prvo smo se nadali da se (Brexit) neće dogoditi. Onda smo pitali što možemo napraviti da pomognemo u vođenju Brexita. Sad je jednostavno došlo ‘obavimo ovo'”, objasnio je i neimenovani dužnosnik Europske komisije.
Drugi briselski dužnosnik opisao je Brexit kao “okrutni i polagani” prekid. Zanimljivo, i Johnson je raspisao i dobio izvanredne izbori na paroli “obavimo Brexit” – uz neizrečeni, ali implicirani dodatak “konačno”.
Ovaj zamor i rezignacija na neki su način prikladni za antiklimaks Brexita. Naime, za Veliku Britaniju se malo toga mijenja u petak.
Prijelazno razdoblje do kraja godine
Do kraja 2020. traje prijelazno razdoblje, poznato još i kao implementacijsko razdoblje koje će trajati do 31. prosinca ove godine. To znači da će se slobodna trgovinska razmjena nastaviti, dok bi London i Bruxelles u tom razdoblju trebali dogovoriti novi trgovinskim sporazum koji bi regulirao ekonomske odnose od 1. siječnja 2021.
Prvi veliki izazov bit će dogovoriti aranžman kojim će se zaobići fizičke carinske kontrole pri kretanju dobara i ljudi između Irske i Ujedinjenog Kraljevstva, kao što je Johnson obećao, uvjeravajući javnost da će se to riješiti sofisticiranim tehnološkim metodama.
Ako se ne dogovore, trgovina s Britanijom odvijat će se po pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) dok se ne postigne dogovor o sporazumu o slobodnoj trgovini, što bi zapravo bio “tvrdi” Brexit – isti onaj koji je većina britanskih zastupnika teškom mukom spriječila, prkoseći premijeru Johnsonu.
Taj će sporazum morati odobriti više od 30 nacionalnih i regionalnih parlamenata. London do 1. srpnja može zatražiti produljenje prijelaznog razdoblja za godinu ili dvije, no Johnson je već dao do znanja da to ne misli napraviti. U svakom slučaju, Velika Britanije nakon prijelaznog razdoblja neće više biti dio carinske unije i jedinstvenog tržišta.
Osim trgovine, dvije strane morat će dogovoriti uvjete daljnje suradnje u pogledu obrazovanja, znanosti, obavještajnih službi, borbe protiv organiziranog kriminala, terorizma i drugih domena.
Stoga je posebno zabrinjavajuće da Johnsonova vlada pokušava, kako piše Guardian, što više smanjiti parlamentarni nadzor nad idućom fazom pregovora. Glavni ciljevi i uvjeti Londona u pregovorima koji će vjerojatno početi u ožujku još uvijek nisu objavljeni, a upitno je hoće li uopće biti.
Mogu li se izbjeći carine i kvote?
Ipak, neke stvari se mijenjaju odmah: Velika Britanija gubi pravo glasa u Bruxellesu. Neće više imati svoja 73 zastupnika u Europskom parlamentu ni povjerenika u Europskoj uniji – doduše, Johnson nije ni postavio novoga. Johnson ni ostali predstavnici neće više sudjelovati na summitima Europskog vijeća i drugim sastancima.
No do kraja prijelaznog razdoblja i dalje će biti pod nadležnosti Suda EU-a i europskog prava, a morat će za to vrijeme i dalje uplaćivati svoj doprinos u europski proračun.
Bruxelles u prvom redu želi osigurati da Britanija ne deregulira svoje gospodarstvo kada je riječ o zaštiti okoliša, socijalnoj i fiskalnoj politici i državnim potporama, kao i trgovini te da igra pošteno, odnosno da ne pribjegava dampingu. Boje se scenarija u kojem bi Velika Britanija postala konkurent u susjedstvu EU s puno nižim porezima i regulacijama kojima bi privlačili kapital.
“Nula carina, nula kvota, nula dampinga”, sažeo je glavni pregovarač EU Michel Barnier zahtjeve Bruxellesa. No Johnson je “jasno kazao da želi sporazum o slobodnoj trgovini kanadskog tipa bez usklađivanja” s EU, podsjeća jedan britanski dužnosnik.
“Nemoguća misija”
Teško je reći kako će dvije strane i hoće li uopće pomiriti tako različite polazne točke, pogotovo s tako kratkim rokom za pregovore. Usporedbe radi, za dogovor EU i Kanade bilo je potrebno pet godina, a riječ je o manje važnom trgovinskom partneru za EU od Britanije.
Optimizam u svakom slučaju ne ulijeva ni jezgroviti komentar jednog europskog diplomata o postizanju ovog sporazuma do kraja godine: “Nemoguća misija”.
(Index.hr)
