U okviru stalne postavke Bečkog muzeja (Wien Museum) i dijela o novijoj istoriji grada Beča, moguće je saznati više o tome.
Naime, austrijska ekonomija je `60- ih cvjetala i potreba za stranim radnicima je bila velika. Najpogodnjie zemlje za to su bile, mahom siromašnije, Jugoslavija i Turska. Odatle su ljudi počeli masovno da dolaze trbuhom za kruhom. Uglavnom su živjeli na marginama društva, u lošim stanovima, dijelovima grada u kojima Bečlije nisu htjele da stanuju.
Vremenom su, osnivajući svoje porodice u tuđini počeli da se udružuju, osnivaju svakojake zajednice, nastojeći da održe svoju kulturu i reklo bi se, svoj često poljuljani identitet.
Koliko je teško izgubiti svoj, a prigrabiti tuđi identitet i šta to zapravo znači, zna svako od ovih ljudi za sebe.
Danas, 60- ak godina kasnije još uvijek ponekad ili često, odbacujemo svoje identitete, odlazimo, vraćamo se, prebrojavamo da li vrijedi.
Prebrojavamo nule, prebrojavamo prijatelje. Čak više ne živimo u dijelovima grada u kojima Bečlije neće!
Ima među nama sada menadžera, akademskih građana, direktora, šefova raznih…Otadžbina se brani ljepotom! Imali smo od koga i da naučimo.
Elem, posto je napredak očigledan, naše će sjene sigurno lutati po dvoru, plašiti gospodu.
Mirna Milanović