Tako norveška Vlada objašnjava građanima kako i zašto je prije 29 godina odlučila od izdašnih prihoda od “podzemnih izvora” stvoriti Državni mirovinski fond global (Statens pensjonsfond utland), svojevrsnu garancijsku shemu za budućnost kad nafte više ne bude. U međuvremenu je fond, koji isključivo ulaže izvan Norveške, postao vrlo moćna globalna investicijska mašinerija i dogurao do imovine vrijedne oko 900 milijardi eura (8,9 tisuća milijardi norveških kruna), raspoređene najvećim dijelom u dionice kompanija širom svijeta, pa neki ulagački tragovi postoje i u Hrvatskoj.
Od 1998. godine, kad su 40 posto svog portfolija iz državnih obveznica prebacili u dionice, prosječni godišnji prinos im je 5,5 posto (neto 3,6 posto, kad se oduzme inflacija i troškovi upravljanja). U zadnjih deset godina, od krize 2008. godine, čak 8,3 posto. Iako nije u pitanju klasični mirovinski fond, kako bi mu službeno ime sugeriralo, prosjek višegodišnjih prinosa sličan mu je onom koji od svog osnutka ostvaruju hrvatski obvezni mirovinski fondovi. Investicijska politika norveškog financijskog diva i hrvatskih patuljaka je, međutim, bitno drukčija: dok prvi drži oko 66 posto imovine u dionicama, a 31 posto u obveznicama i na novčanom tržištu, kod drugih je struktura posve obrnuta. Hrvatski obvezni mirovinski fondovi trenutno imaju 23 posto imovine u dionicama, 74 posto u obveznicama i tri posto u ostaloj imovini, uglavnom u novčanim sredstvima.
Uspoređivanje norveškog fonda s domaćim mirovincima treba, naravno, uzeti s duhovitim odmakom, skoro kao stilsku figuru. Kako upozorava Matko Maravić, predsjednik Uprave hrvatske investicijske kuće Intercapital, norveški je fond 66 puta veći od svih hrvatskih mirovinaca zajedno (imaju imovinu od oko 13,6 milijardi eura, odnosno oko 105 milijardi kuna), drukčije je alocirao imovinu te ima nešto dulju povijest ulaganja. Drukčiji mu je i izvor, nije u pitanju mirovinski doprinos iz plaća. Ipak, kad se sve to uzme u obzir, postavlja se pitanje: sviđa li vam se norveška ideja o načinu osiguravanja financijske budućnosti građana? Je li u pitanju mudra i dalekovidna politika Vlade iz Osla i menadžera pod kapom norveške središnje banke? (Generalni okvir ulagačke politike, naime, odobrava parlament na prijedlog Ministarstva financija, a temeljna pravila su da ona bude što isplativija, ali ujedno sigurna, odgovorna i transparentna).
Mnogi će reći da jest, a svakako pokazuju iznimno veliku vjeru u tržišta kapitala budući da su prihodi od nafte i plina sada većinom prebačeni u strane dionice u 73 zemlje. Menadžeri hrvatskih obveznih mirovinskih fondova su pak imovinu hrvatskih građana najvećim dijelom prebacili u hrvatski državni dug i na domaće tržište. (Druga je stvar bi li hrvatske vlade, da je kojim slučajem Hrvatska zasuta prihodima od crpljenja nafte i plina, također državni novac ulagale na tržištu kapitala ili bi sve spiskale, kao što je to bio slučaj s prihodima od privatizacija.)
Lani su, doduše, kako je pokazao izvještaj objavljen ovih dana, Norvežani sa svojim fondom bili prilično neuspješni, s negativnim prinosom od 6,1 posto. To je cijena koju su platili zbog pada svjetskih tržišta u 2018. godini, kako komentira Matko Maravić. Hrvatski mirovinci su pak u prošloj godini bili u laganom plusu (konkretno, prinos za B fondove je bio 1,02 posto).
– S obzirom na strukturu ulaganja – više obveznica i manje dionica – koja daje nižu volatilnost povrata za ulagače u dugom vremenskom roku, može se reći da su hrvatski mirovinski fondovi imali bolje performanse ulaganja za svoje ulagače – komentira Maravić. Pitanje je, naravno, što će biti idućih godina, kada mirovinci ulaganja počnu preusmjeravati iz državnog duga u domaće i strane dionice, odnosno infrastrukturne projekte i nekretnine.
Fond koji je u Norveškoj poznat kao Oljefondet, ili naftni fond, različite burzovne udarce dosad je mogao dobro amortizirati jer ulaganja snažno disperzira, a vodi ih prema klasifikaciji Londonske burze u tri vrste tržišta – razvijena (SAD, Japan, Zapadna Europa), tržišta u nastajanju (Kina, Rusija, Indija, Brazil) te granična tržišta (uglavnom mala i nelikvidna tržišta među kojima je i Hrvatska). Za tu se klasifikaciju u obzir uzimaju kriteriji poput likvidnosti tržišta, regulatornog okvira, dostupnosti informacija i drugo. Uspješnost ulaganja naftnog fonda mjeri se pak prema indeksu koji je postavilo norveško Ministarstvo financija, a zasad se povrat drži 0,25 posto iznad benchmarka.
Oko 34 posto imovine uloženo je u Europi, a 43 posto u Sjevernoj Americi, gdje su uložili u sve vodeće tehnološke kompanije (najveća investicija pojedinačno im je Microsoft, a slijede Apple, Alphabet i Amazon). U našoj regiji Oljefondet je investirao samo u Hrvatskoj i Sloveniji (obje zemlje spadaju među one u tzv. frontier tržištu), a sve njihove investicije u dionice na Zagrebačkoj i Ljubljanskoj burzi čine tek 0,01 posto ukupne imovine, kako je izračunao Maravić. Kompanije u portfelju su pak podjednake onima koje drže i hrvatski mirovinski fondovi, s obzirom na to da izbor na hrvatskoj i slovenskoj burzi nije baš velik. Ukupno, imovina norveškog fonda u Hrvatskoj je 59 milijuna dolara (većim dijelom u dionice), a u Sloveniji 620 milijuna dolara (većim dijelom u državne obveznice).
– Gledajući alokaciju, portfelj fonda u našoj regiji, vidljivo je da je velika većina investicija u najveće i najlikvidnije dionice, koje ujedno imaju i najviši stupanj korporativnog upravljanja i odnosa s investitorima te isplaćuju dividende. To je strategija koja je vidljiva i kod naših mirovinskih fondova i za koju vjerujemo da će dugoročno nastaviti davati adekvatne prinose na uloženi novac – komentira Maravić.
Tu spadaju Adris, Atlantic, Podravka, AD Plastik, HT, Arena Hospitality, Valamar, Krka, Petrol… a Norvežani spadaju i među one dioničare koje je zeznuo Ivica Todorić, budući da su imali pa u nagodbi izgubili dionice Leda.
– Izuzmemo li utjecaj promjene cijene dionica koje su imali na kraju 2017. godine, pretpostavljamo da je norveški fond u 2018. u Hrvatskoj dokupljivao Podravku i Arenu (oko dva milijuna eura) te Atlantic i Valamar, dok su smanjivali izloženost u Adrisu i HT-u. U Sloveniji su izgleda isključivo kupovali, najviše Triglav i NLB (više od sedam milijuna eura), zatim Petrol, Luku Koper, Telekom Slovenije i Krku – kaže Maravić.
Šef Ljubljanske burze Aleš Ipavec kaže da ga veseli što je tako veliki igrač kao što je norveški naftni fond investirao u Sloveniji i na njihovu malom tržištu kapitala, pogotovo jer je iz njihova izvještaja vidljivo da ulaganja u slovenske vrijednosne papire prednjače pred ulaganjima u ostatak regije. To Ipavec pripisuje atraktivnosti slovenskih kompanija, uređenom investicijskom okruženju, ali i činjenici da je Slovenija u eurozoni, pa sve to smanjuje sistemske rizike. Primjećuje ipak da je norveški fond u Sloveniji veliku većinu ulaganja usmjerio u državne obveznice i tek u nekoliko blue chip dionica, dok su hrvatski mirovinski fondovi daleko snažnije prisutni. Kao zanimljivost dodaje da je prošlu godinu većina fondova sa sličnom investicijskom politikom kao što je imaju Norvežani završila u crvenom (kao odraz globalnog negativnog trenda), dok bi se na ulaganja u slovenske burzovne kompanije moglo gledati kao na dobru “hedge” poziciju “jer naša burza nije snažno korelirana s globalnim trendovima, što se u razdoblju ‘medvjeđeg’ trenda na tržištima pokazuje kao pozitivno”.
Naftni je fond zadnjih godina počeo ulagati i u nekretnine, koje mu sada čine oko tri posto portfelja i mogu rasti do sedam posto, a u investicijskoj politici je da dionice idu do maksimalno 70 posto. Zasad se Hrvatska nije pojavila na norveškoj karti privlačnih nekretnina, tu se drže isključivo elitnih globalnih pozicija.
