U krcatoj sali nakon filma “Moj jutarnji smeh“ čija projekcija mu je bila posvećana, a u kojem je i odigrao jednu od posljednjih uloga, bili su Glogovčevi prijatelji, supruga Milica i njegova publika koju je zadužio maestralnim ulogama tokom svoje bogate karijere.
Koliko je bio veliki, ne samo glumac nego i čovjek, upravo govori činjenica koju je sinoć ispričao mladi reditelj Marko Đorđević, o tome kako je Nebojša prihvatio jednu malu, sporednu ulogu kako bi doprineo debitantskoj autorskoj priči iz Kragujevca.
“Nisam nikada mogao ni da zamislim da bi u mom prvom filmu mogao da igra veliki Nebojša Glogovac. Međutim, šetao sam jednog popodneva s majkom i tetkom Beogradom i prošli smo pored Ateljea 212. Tu u jednom kafiću sedeo je on. Pitale su što mu ne bih prišao i pitao ga za ulogu. Tako se i desilo, svideo mu se scenario i došao je u Kragujevac“, priča Đorđević.
Iskustvo koje je tada doživio imajući Glogovca u kadru, sigurno će pamtiti zauvijek, a kako kaže, pored maestralne glume, velikog glumca krasila je njegova neposrednost, opuštenost, a najviše humor.
“S obzirom da je trebalo da igra vidovnjaka koji gleda u sudbinu glavnom junaku pokušao sam da mu objasnim da sam ja to zamislio vrlo ozbiljno jer sam i bio kod jednog takvog, ali on se šalio sa mnom tako da se cela ekipa toliko smejala da smo jedva snimili kadar. Međutim, s njim je sve toliko bilo lako, te smo uz smeh, za svega dva dana snimili sve što nam je bilo potrebno, a on je bio sjajan“, evocirao je uspomene reditelj.
Đorđević je posebno za ovu priliku skrojio kratki materijal od Glogovčevih scena koje nisu ušle u film, kao i onih iza kadra, te su svi sa osmijehom ali i dubokom setom i divljenjem gledali glumca koji daje sve od sebe pođednako i u najvećim ulogama koje su mu obilježile karijeru i u malim sporednim poput ovog vidovnjaka – i u svakoj je bio izvrstan i neponovljiv.
(Agencije)
