Ova priča o neraskidivom prijateljstvu počela je veoma davno, kada je Faruk zagalamio na vozača autobusa, koji je nekad živio i u BiH i u Srbiji (Subotici).
Arsenović se prisjeća da je Faruk vikao je na njega ljut i to na danskom jeziku.
“Znao sam odmah da nije Danac, a njegov naglasak i lice su govorili da je iz mojih krajeva”, priča Arsenović.
Bilo je tada zimsko prohladno jutro, kada su vozači autobusa u garaži dobili obavještenje da je jedan dio puta na Valby Parkenu zatvoren i da treba da voze zaobilaznicom. Zbunilo je to putnike, pišu Nezavisne.
Arsenović priča da je njegov zemljak iz Bosne ušao na zadnji dio i počeo da viče.
Psovao je Faruk jer su neki autobusi vozili jednim putem, drugi drugim, a on se smrzao. Psovke su se ubrzo pretvorile u šalu između – budućih prijatelja.
Češće su se kasnije sretali. Činilo se vozaču autobusa kao da njegov zemljak gleda odnekud kada će naići i – eto ti njega.
“Kada ga vidim na stanici obraduje me kao da vidim brata, a ni on svoju radost i osmijeh ne može sakriti. Znali smo da pričamo o svemu. Rukfaš je svestran, nadmećemo se u pričama, nadopunjavamo jedan drugog, a skoro u svemu se slažemo”, opisuje vozač autobusa.
Znao je Faruk i da promaši svoju stanicu samo da bi se ispričao sa zemljakom.
Arsenović dalje priča kako je svaka njegova priča bila priča za sebe i zanimljiva kao što je on sam.
“Slušao sam ga kako je izašao iz rata. Musliman u srpskom dijelu Bosne. Nijednog trena nisam u njegovim riječima osjetio mržnju. Vidio sam kako to priča istinski i preživljeno. Pričao je to jednom Srbinu, meni, a u očima je bila ljubav. Ne osuđuje taj nikoga”, navodi vozač autobusa.
Obojici im nedostaje BiH, a rat često nisu spominjali. Pričali su o svemu drugom, radovali se susretima.
Arsenović priča da ne vozi tu liniju svaki dan, ali kada vidi svoje dežurstvo tu, prvo što pomisli je, kaže, da bi volio Faruka da vidi.
Situacija u vezi s korona virusom smanjila je broj putnika. Bilo ih je dvoje. Jedan je izašao na stanici, a u autobusu su ostali samo Faruk i Bojan. Faruk se vraćao kući – išao je kupiti špinata za zeljanicu.
“Uh, obožavam zeljanicu”, rekao je Bojan, a zatim su se obojica složili da vole i burek.
Prisjeća se Bojan kako je tako kako je kroz vožnju Farukovom ulicom ugledao ga i stao pitavši ga kuda je krenuo.
Odgovori odmah: ‘Ma nigdje, donio sam ti pite da jedeš. Žena ti spremila burek, sirnicu i nekog kolača’. Srce mi zaigra od sreće”, kaže Bojan.
“A svaki zalogaj ko naša Bosna. Kolač dođe na kraju, lijena pita, s jabukama i trešnjama. Mi bez pite ne počinjemo dan. Sve je bilo predobro”, kaže Arsenović.
Arsenović na kraju ove priče poručuje svim ljudima da se vole.
“Toliko o Faruku i meni, a vi se ljudi volite i činite dobra djela, ko što ih i sam činim, kao što to i Faruk radi”, naveo je Bojan.
(A.M/dunav.at)
