Sve ovo svakodnevno od avgusta prošle godine proživljavaju braća Vukašin (15) i Veljko Pešić (16), koji su se sa ocem preselili iz rodnog Niša u Ameriku, dok im je majka ostala u Srbiji. Glava porodice, otac, vozi kamion, i povremeno nastupa kao muzičar, dok njih dvojica svakoga dana poslije škole odlaze biciklama na posao. Naime, iako se otac nije slagao sa tom njihovom odlukom, dva brata su našla posao preko porodične prijateljice i to u čikaškom predgrađu Darijen u kojem živi veliki broj ljudi sa Balkana, piše Serbian times.
View this post on Instagram
Po povratku sa posla, pred spavanje, rade domaće zadatke i spremaju se za nove izazove koje donosi sutrašnji dan.
U razgovoru sa novinarom Serbian tajmsa, oni su govorili o tome kako podnose dane u Americi, ali i o tome kako su došli na ideju da rade.
Vukašin: Mene je od malih nogu zanimao biznis i čim sam došao htio sam odmah da nađem posao i počnem da radim. U ovoj radnji je radila naša drugarica i tako smo došli, na njenu preporuku.
Veljko: Ja nisam ništa planirao. Riješio sam da dođem u Ameriku, pa šta bude. Htio sam da naučim engleski jezik, da krenem u školu. Bilo nam je lakše zbog prijateljice. Međutim, kada smo došli shvatili smo da tu ima još puno naših ljudi, što nam je olakšalo.
Brat bratu, najveća podrška
Na pitanje kako im se dopada u Americi i koliko im je teško palo privikavanje odgovaraju brzinski.
Vukašin: Dopada nam se, mada je u početku bilo teško jer nismo znali engleski. Mislim, shvatao sam šta pričaju, ali ja nisam znao da pričam. U školi isto, slušaš, kapiraš, ali imaš problem da kažeš ono što želiš. Zato smo se maksimalno posvetili učenju jezika, u čemu nam je pomogao i ovaj posao. Kako sam napredovao sa jezikom, tako sam napredovao i u poslu. Prvo sam radio na kolicima, zatim na namirnicama, pa na kraju došao na kasu. Trebalo mi je malo vremena sa kodovima, jer nisam znao kako se šta zove, ali i to sam u međuvremenu savladao. Sad je super…
View this post on Instagram
Veljko: Bilo je teško, ali mi je brat bio najveća podrška, i na poslu i u školi, gdje smo imali dosta časova na koje smo išli zajedno. Počeli smo zajedno i da radimo, kad imaš nekog svog nekako si sigurniji.
U međuvremenu su dobro savladali jezik, tako da im svakodnevna komunikacija ne predstavlja teškoću, a kažu da nemaju problema ni da pozovu djevojke, Amerikanke, na sastanak.
Vukašin: Nema problema sa djevojkama. Jedino što imamo malo slobodnog vremena, jedino petkom izlazimo jer ostalim danima radimo.
Tempo je naporan, škola-posao-kuća, ali ne žale se. A nađe se vremena i za treninge, kao i još jedan dodatni posao.
Vukašin: Veljko radi 6 dana u nedjelji u prodavnici, ja samo četiri jer ostalim danima imam fudbalske treninge, imam dva dječaka i jednu djevojčicu koje treniram, a nedjeljom imam profesionalne treninge sa jednim našim trenerom. Aleksandrom Sarićem, jer hoću lično da napredujem. Takođe, radim i “network marketing” za jednu kompaniju koja se bavi kriptovalutama, bitkoinima i ostalim. Tražim im klijente, pratim stanje na tržištu, savjetujem. To je jedna američka firma koja se širi po svijetu, a u Srbiji ima dosta ljudi koji su počeli da rade sa kriptovalutama, pa su meni dali da vodim taj dio. U tom poslu moraš stalno da učiš jer se situacija na tržištu stalno mijenja, pa stalno imamo vebinare, seminare, imam mentore i lidere sa kojima radim.
View this post on Instagram
Trenutno, Vukašin pohađa četvrti, a Veljko treći razred srednje škole. Vukašin već pravi velike planove za budućnost.
Vukašin: Imam svoju ideju za biznis. Ne planiram da idem na koledž… Ostao bih ovdje još godinu dana, da naučim još neke stvari koje nisam stigao, naročito o marketingu, da zaradim neke pare. Ljetni raspust ću da iskoristim da naučim španski, a onda da upišem program za agenta za nekretnine, hoću da se bavim nekretninama.
Veljko: Ja još uvijek nemam planove, osim da na ljeto odem dva mjeseca u Srbiju (smijeh), uželio sam se da vidim drugare i familiju. Imam još godinu dana fore, dok ne završim školu, pa ćemo da vidimo. Možda i nešto porodično pokrenemo u međuvremenu, nikad se ne zna.
Vraćamo se na priču o biciklima, njihovom omiljenom prevoznom sredstvu bez koga bi im, priznaju bilo puno teže.
Gepostet von Marija Pesic am Sonntag, 7. Februar 2016
Veljko: Otac nas je prvih dana kolima dovozio na posao, pa nismo primjetili da ima dosta uzbrdica, ali smo se navikli, tako da nam ta vožnja biciklom dođe kao kondicioni trening. Bogami se dobro preznojimo dok dođemo dovde, ali sad smo već istrenirani. Kad malo zahladni, onda idemo pješaka. Treba nam više vremena, ali bar ti vjetar ne duva toliko kao kad si na bajsu. Uskoro ćemo, nadam se, da položimo vožnju, tako da će bicikli da nam budu samo za rekreaciju.
Sa svih strana samo riječi hvale
Menadžer Brookehaven marketa Kris Guzi ne štedi riječi hvale na račun dvojice momaka iz Niša.
– Oni su sjajni. Podsjećaju me na moje dane u Poljskoj, kada sam autobusima i biciklima išao na posao. Vidio sam da ih je otac dovezao jednom ili dvaput na posao, ali uglavnom dolaze biciklima. To je lijepo vidjeti. Ponekad, kada u međuvremenu počne da pada snijeg ili kiša, ja ih poslije posla odvezem kući. Počeli su da rade za nas prošle godine. Veoma su vrijedni, žele da zarade novac, ali i da nauče nešto. Vukašin igra fudbal, ali uspjeva da stigne i na trening i u školu i na posao. Nema više mnogo klinaca koji žele da rade posle škole, u slobodno vrijeme. Za mnoge je to previše, ali njih dvojica su riješili da tako bude.
S druge strane, i Vukašin i Veljko su zadovoljni kako se menadžer i zaposleni starosjedioci odnose prema njima.
Veljko: Ovdje nas svi paze, gledaju nas baš ko da smo im djeca. Ne samo naši, nego i drugi. Recimo Fernando, taj čovjek vidi kad se, recimo, ne osjećamo dobro, ili kad smo mnogo umorni, pa nas pošalje da malo odmorimo, ili nam da nešto da pojedemo. Baš su nam ko neka druga familija, dobri neki ljudi.
Priznaju da im često nedostaje majka, da ih ponekad uhvati nostalgija za starim krajem, druženjem sa prijateljima, rodbinom u Srbiji, ali se trude da ne misle mnogo o tome.
Vukašin: Tako je kako je, i nema nazad. Znamo zašto smo ovdje. A kad nama bude dobro, biće svima. Doći će vrijeme kada ćemo moći češće da idemo kući, da nam majka dođe ovdje, biće sve, samo da smo živi i zdravi, kaže on.
Vukašinov i Veljkov otac je muzičar, a njih dvojica mnogo cijene to što je učinio za njih. Oni to smatraju žrtvom…
Vukašin: Tata svira harmoniku, klavijature i pjeva. Naravno, pored toga vozi kamion, kao i svi Srbi ovdje . Radnim danima vozi, a vikendom svira, uglavnom u crkvi i ovim našim mjestima gdje se organizuju svadbe i veselja. On je, inače, došao ovdje zbog nas, htio je da mi imamo bolju budućnost. I bio je u pravu, jer ovdje ima puno više mogućnosti, možeš više da naučiš nego u Srbiji. Nećemo da ga iznevjerimo, to je sigurno, borićemo se da bude ponosan na nas – rekao je on na kraju.
(Srpskainfo)
