Pismo prenosimo u cjelosti:
Bez obzira što je saradnja sa fabrikom „Alumina“ iz Zvornika, koja je svojevremeno i napravljena da prerađuje naš boksit, više nego dobra, zahvaljujući, prije svega, rukovodnom kadru ali i zaposlenim, koji su, nakon odlaska Litvanaca, Fabriku spasili da ne ode u staro gvožđe i stvarajući je, kao respektabilnog svjetskog proizvođača, na tržištu veoma traženih njenih proizvoda, zbog višegodišnje, a u poslednje vrijeme, jako intenzivirane aktivnosti da se, raznim, nezakonitim radnjama i mahinacijama, ukoliko bi se, ne daj Bože, ostvarile, Fabrika proda u staro gvožđe, prinuđen sam da razmišljam šta i kako dalje, kada je u pitanju rudarska proizvodnja.
Ovih dana, u dilemi sam, da li da razgovaram sa Kupcem iz Kine, kome Nikšić isporučuje cca milion tona rude, godišnje, uz sklapanje petogodišnjeg ugovora o izvozu, prodajom 300.000 tona rude, kolika je naša godišnja proizvodnja. Cijena, koja je povoljnija, utovareno na Rudniku, nego što je sada imamo sa Fabrikom, nije sporna, kao što ni ugovor, ne bi bio sporan, ukoliko se ne bi, raznim mahinacijama, koje se već vode, godinama, „Alumina“ preuzela, odnosno otela, i koja bi sigurno, kao sadašnji svjetski lider, u svojoj proizvodnji, bez sumnje, brzo nestala sa tržišta.
