Sa Slovenijom ruska diplomacija ima skladne odnose. Oni su stariji i od Jugoslavije, zakovani još u doba panslavenske propagande, te očuvane kroz komunistički pokret i Drugi svjetski rat – slovenski drugovi bili su najpouzdaniji eksponenti Kominterne, i svi njihovi vodeći kadrovi završili su ili Komunisistički univerzitet u Moskvi, ili spec-škole za obavještajne kadrove, a zatim su salužili Titu, ali kad je Tito umro, otkazali su ljubav i zasnovali svoju vlastitu državicu na ”sunčanoj strani Alpa”. Ona je uvijek njegovala bliske odnose s Rusijom, i kad je trebalo razbiti čvrstu frontu europskog političkog embarga zbog invazije u Ukrajini, Ljubljana je prva pozvala Putina u goste, dok je to još bio skandal ozbiljnih razmjera. Ali, Slovenci su uvijek igrali solo.
Brzi povijesni pregled… Kad je poslije sloma Napoleona trebalo nanovo urediti europski sustav, gdje su se susreli ruski i europski diplomati 1821. godine? U Laibachu. Kad se Putin prvi put susreo s američkim predsjednikom 2001. godine, gdje se to dogodilo? Na Brdu kod Kranja, u rezidenciji slovenskog predsjednika. Ljudi koji i sad diskretno čuvaju kontinuitet slovenske politike, bez obzira na sve europske obavezne likove, jedna su neformalna mreža okupljena oko nevelika čovječića kojega su u ”Mladini” uvijek nazivali ”Bonsai”. To je Milan Kučan (78). On je osigurao mirnu slovensku tranziciju iz komunizma u postkomunizam, iz Jugoslavije u Europu, sve uz cijenu malog rata sa 18 mrtvih Slovenaca, 44 ubijena pripadnika JNA te 12 poginulih bugarskih kamiondžija i stranih novinara.
Slovenska i ruska politika imaju dubinski odnos, a surađuju uz rusko veliko uvažavanje slovenskog nacionalnog suvereniteta, koji i jest preduvjet te suradnje, budući da bi odnos inače bio tek kontakt s jednom perifernom državom EU, kao što je slučaj s Hrvatskom.
U Srbiji Rusija ima dubok utjecaj preko crkve, zaumnih intelektualnih krugova i poludjelog naroda, dok se vlada nastoji od njih u najvećoj mogućoj mjeri distancirati, usprkos manifestacijama lažne srdačnosti. Srbija je odabrala Europu kao sponzora i Rusija ondje ostvaruje utjecaj preko ljudi u političkom vrhu koji im služe, dok su ekonomski interesi ruske države u Srbiji drugorazredni.
U Bosni i Hercegovini, Putin ima Dodika i Dodik Putina, ali državna vlast je u Sarajevu, a ondje je uspostavljena potpuna američka kontrola.
Lavrov je u zadnjih šest mjeseci posjećivao i Sloveniju, i Srbiju i BiH, a u Crnu Goru, naravno, ne može ići, jer su ondje upravo osudili u odsutnosti dvojicu agenata ruske vojne obvavještajne službe optuženih za atentat na predsjednika Milu Đukanovića. U Makedoniji je Rusija izgubila svaki utjecaj kad su politički likvidirani premijer Gruevski i njegova marioneta, predsjednik države, pa zamijenjeni pouzdanim ljudima koje je pomagala američka diplomacija. Albanija i Kosovo te makedonski Albanci voljni su američki klijenti, i kao što je rekao Ramush Haradinai u intervjuu Milomiru Mariću sa srpske televizije – da, naravno, mi nemamo svoju vanjsku politiku, i što će nam, mi naprosto slušamo što nam kažu Amerikanci… Čovjek bi mu još i povjerovao kad ne bi znao da je Ramuš ljukava ljisica i da, zapravo, njeguje postrani kontakt s ljudima Angele Merkel i koliko može uvaljuje kajlu svom konkurentu, predsjedniku Thachiju, koji doista, kao i narod, vidi jedino Ameriku i, malo, Tursku Recepa Erdogana.
Znači, u tom balkanskom puzzleu gdje je sve manje-više jasno, tko je za koga, koliko i u kakvoj kombinaciji, bijelo je polje ”europska Hrvatska”, koju ruski diplomati i državnici uglavnom zaobilaze. Veze, naime, nisu institucionalne. A po ”moskovskim pravilima”, ako se zadatak ne može ostvariti preko ”legalnog rezidenta”, može preko ”ilegalnog”. Te stvari kod njih idu rutinski, po rutinama koje su uspostavljene još u ranijim stoljećima. Kad se održavao Bečki kongres 1815. u nazočnosti svih važnih europskih vlastodržaca – dva cara, pet kraljeva i 209 suverenih knezova te 20.000 raznih dvorjana i službenika, uz mobilizaciju praktično svih raspoloživih prostitutki iz cijele Europe koje su ih servisirale, ruski car Aleksnadar pokušao je riješiti pitanje Poljske na pragmatičan način – ponudio je austrijskom ministru Metternichu 100 tisuća rubalja u zlatu i obećao da će mu vratiti ljubavnicu koju mu je prethodno preoteo.
Ukratko, ciljeve koje ne može postići diplomacijom, Kremlj uvijek nastoji ostvariti tajnom diplomacijom. No, prvo se uspostavlja infrastruktura, izvode nužne predradnje, i tek zatim pristupa pravom poslu…
U Zagreb tako prvo dolazi – najavljen je – ministar vanjskih poslova Lavrov (68), patricijski Rus, tipični imperijalni produkt po svom armenskom ocu i ruskoj majci rodom iz Gruzije. Formirao se u sklopu sovjetske supersile, gdje su uvijek bili sposobna generirati vrhunske kadrove. Lavrov se dvoumio između atomske fizike i međunarodnih odnosa, a kad je odabrao ovo drugo i upisao Državni institut, uz engleski i francuski naučio je sinhaleški (jezi Sri Lanke) i Dhivehi (koji se govori na Maldivima), što pokazuje kako se mudro karijerno orijentirao. I, doista, postavljen je za atašea u Colombu, te zadužen za Maldive. Kad se vratio u Moskvu postao je asistent briljantnog Jeljcinova mladog diplomata Kozirjeva, značajnog i za nas po tome što je strahovito gazio Miloševića. Kozirjev ga je plasirao u UN, gdje je uskoro postao veleposlanik, u 44. godini. Ušao je u kabinet Medvedeva i zatim ga zamijenio kao ministar vanjskih poslova. Čovjek koji ga dobro poznaje, a imao je prilike raditi sa Šepilovim, Gromikom i Ševarnadzeom, Kozirjevim i Primakovom, kaže da se Lavrov izdiže za glavu iznad svih današnjih diplomata. Ali, ne samo po iskustvu, nego po tome što je dionik kremaljske moći, pripadnik kluba koji nema više od pet članova. Osim što amaterski igra nogomet, sa strane upravlja državnom tvrtkom za nanotehnologiju, a usto je i general-pukovnik Vojne obavještajne službe (GRU GŠ VS RF).
Lavrov će u Zagrebu otvoriti novu rusku ambasadu. Smjestila se samo nekoliko kućnih numera niže od sadašnje adrese u Bosanskoj ulici, na zavijutku odakle gleda na šumu i Pantovčak. Vila u kojoj je ranije bio sovjetski konzulat previše je tijesna, novi uredi smješteni su u luksuznoj višekatnici. Ima prilično mnogo interesa i poslova koje u Hrvatskoj valja nadzirati.
Najveći i najvažniji ruski posao u Hrvatskoj je, naravno, zemni plin, te nafta i ukapljeni naftni plin. Hrvatska privatna poduzeća koja dustribuiraju te energente najmoćnije su i najbogatije firme u državi. ”Energia Naturalis” (bivši PPD) je negdje na 10 milijardi kuna prihoda, što je polovica INA-e i četvrtina ”Agrokora”, u kojem ruske banke, uostalom, drže gotovo polovicu portfelja. Dio plinskog pothvata je i Luka Ploče gdje je sagrađen treminal za ukapljeni naftni plin, a ista vukovarska firma, ”Energia Naturalis”, posjeduju željezničku kompaniju, nešto manju ali neusporedivo unosniju od hrvatske državne. Osim s ”Naturalisom” Rusi rade s dva puta manjim Čermakovim ”Croduxom”. ”Crodux” će graditi plinovod preko Saave, za njihovu bosansku rafineriju u Brodu. Osim toga, ruske firme i investitori kupili su i najveću dalmatinsku industriju ”Salona AD”, zatim lanac ”Pevec” i luksuzni turistički super-rezort u Malom Lošinju. Njihov biznismen vlasnik je škvera u Trogiru. Imaju ”Dalekovod”, ”IGH” i ”Hidsroelektru” u građevini, a ”Petrokemiju” u Kutini preuzeli su pola-pola s INA-om, pa je postala kondominij plinskih interesa.
Što još nedostaje toj rukoveti ruskih ekonomskih interesa u Hrvatskoj? Samo INA i ”Jadranski naftovod”, pretvoren u polinovod, jer se time preuzima totalni energetski nadzor. A nije da se na tome ne radi – radi se već oko 12 godina. Kad je Putin došao u Zagreb, predložio je da se napravi zajednička ”Družbadria” i krčki terminal DINA-e koji su izgradili Amerikanci iskoristi u zajedničkom biznisu. Sanader je to otklonio jer, kakav god bio ambigvitetan, uvijek je igrao samo za Zapad.
Najveći napor u osvajanju INA-e učinili su Rusi u doba predsjednikovanja Ive Josipovića. Firmu je htio prekupiti ”Rosnjeft”, samo što je to propalo zbog krize u Ukrajini. No kad su ondje shvatili da će Karamarko, koji je naslijedio esdepeovsku vlast, vrlo vjerojatno prodati INA-u MOL-u što je jedino ostvarivo rješenje s energetskog i političkog stanovišta (a to guraju i Amerikanci, koji su kao posredsnika slali senatora Orrina Hatcha, glavnog naftnog lobista u Kongresu), brzo je pokrenuta jedna komplicirana politička operacija koja je završila neuspjehom u preslagivanju vlade i Karamarkovim padom. No, kad je došao na vlast Plenković, pokazalo se da s njim neće biti lako izaći na kraj kako su mislili svi ti kriminalno-desničarski poslenici koji su penetrirali HDZ. Naprotiv, Plenković je izolirao njih te pokrenuo gradnju LNG-terminala na Krku u okviru zapadne logistike, radi stvaranja mreže plinovoda koji bi prekrili Srednju Europu povezujući luke u Grčkoj, Hrvatskoj i Italiji s Istočnom Europom, gdje već dopiru baltički plinovodi, uštekani na norveški plin, te otvoreni za onaj američki i katarski.
Gradnja LNG-a na Krku je prijelomna točka svih rusko-zapadnih sukoba na Balkanu. Sam po sebi LNG nije bitan ako se ne veže plinovodom s Mađarskom, odakle može u Ukrajinu, što onemogućuje Kremlju da energetski izolira tu zemlju koju nastoji zadržati u svojoj političkoj orbiti. U tom pokeru igra se otvorenim kartama, samo što narod, naravno, ne shvaća igru, niti je svjestan da se ona igra.
Uspostava plovećeg LNG terminala na Krku (FLNG) gotova je stvar, usprkos svim opstrukcijama lokalne vlasti, raznih poluizmišljenih ekoloških udruga, riječkog SDP-a, lokalnih tajkuna na vezi s bivšim njihovim ministrima i Moskvom, zatim lažnih investitora iz inozemstva povezanih s našim emigrantima, britanskih posrednikao iz Cityja koji su spremni ući u svaku kombinaciju ako u njoj ima nešto para, te lažnih vlasnika založnog prava na zemljište koje je država izuzela (nacionalizirala), što oni osporavaju preko stranih sudova, ne bi li projekt nekako usporili. Ali, ne mogu, EU je dala sto milijuna eura žive love i stvar ide dalje.
To je što se tiče terminala, ali što se tiče plinovodne interkonekcije, potrebno je napraviti sporazum s Mađarskom. On će biti jednostavan. MOL će uložiti golem novac u modernizaciju riječke rafinerije, a zatim će tražiti da mu se proda većinski paket u INA-i i manjinski u LNG-u. Poslovno, to ima smisla. Ne sviđa se ”suverenistima”, lijevim i desnim, koji su, i jedni i drugi, prištekani na odgovarajuće fondove za promociju svojih hvalevrijednih političkih ideja. Povikat će u glas da je po srijedi ”izdaja nacionalnih interesa” te da je to naprosto koruptivni pothvat Mađara, iako je iz svega dosadašnjeg jasno vidljivo kako se MOL uvijek rukovodio samo poslovnim interesima, a jedina ozbiljna dividenda koju hrvatske državna poduzeća uplaćuju u državni proračun su upravo INA-inih milijardu i pol kuna, dok sve ostale kompanije iz portfelja hrvatskog ministra Gorana Marića, ekonomske mrtve duše, naprosto stagniraju ili, uronjene u Močvaru, dišu na slamku…
S druge strane, tu je ruska strana na koju nitko ne sumnja, jer se nije pametno zamjerati njihovoj domaćoj ekipi regrutiranoj u stranačkom i kriminalnom podzemlju. Funkcioniraju kao zastupnik ruskih interesa (a jesu li, bog bi ga znao). No, među njima ima zaista vrlo neugodnih gangstera, a kako su mediji ušutkani ili kupljeni, sve to prolazi ispod radara. Čini se da je najgore izbušena upravo SOA, koja bi tu trebala biti zaštitnica nacionalnih interesa na liniji sa europskim i savezničkim službama. No, oni su zauzeti frakcijskim borbama u HDZ-u, prisluškivanjem ljubavnca vodećih političara, podvalama kojima se uzajmno slabe frakcije kompromitacijom po novinama i slično, sve ono što su službe oduvijek radile u Hrvatskoj. Nikad pak nisu proizvele dokument o dubini i karakteru ruske penetracije u hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo. Umjesto toga šire umirujuću vijest da su se u Siriji na strani ISIL-a borila samo dva Hrvata. Država je sigurna.
Borba za kompromitaciju MOL-a i preuzimanje INA-e nastavlja se na hrvatskom sudu. Riječ je, naravno, o procesu premijera Sanaderu koji je većinski udio u nacionalnoj naftnu kompaniju, kako tvrdi tužilaštvo, u zamjenu za novac, trebao u prepustiti mađarskom privatnom suvlasniku (riječ je o nekoliko postotaka vlasništva koje MOL-u nedostaje da preuzme upravljanje). Novac je stigao preko Cipra, riječkom operativcu i prijatelju Ive Sanadera, koji je prije i poslije također radio s Gregurićem, Linićem i sa svim koji su ikada bili na vlasti. No, još 2012. na procesu je svjedočio Imre Fazekas, koji je tu bio neki ”igrač između” – Ježić je tvrdio da mu je Imre obećao deset milijuna eura, a pet isplatio, da ih odnese Sanaderu. Što je Fazekas tada rekao? Zasvjedočio je da novac nije bio mađarski, nego ruski. Plaćen je samome Ježiću (ni on to ne poriče) koji će poslije svoju tvrtku DINA (stečenu u hrvatskoj privatizaciji) staviti na raspolaganje ne INA-i, odnosno MOL-u, nego, naprotiv, tvrtki koja opstruira gradnju LNG-a! Prvo joj je sjedište bilo u Sloveniji, a zatim se preselila u Luksemburg. Čija je to firma? Ne zna se. Možda ruska, jer stvar inače nema nikakve logike – ako je novac mađarski, zašto je uplaćen Ježiću koji transakcijom sa zemljištem usporava ili opstruira hrvatsko-mađarski projekt plovećeg terminala? I zakašnjenje može biti itekakao korisno, jer se proširuje i razvija terminal u Pločama, koji sutra – zašto ne? – može početi konverziju na ukapljeni plin, ali ruski!
Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić, koji vodi proces Sanaderu na Županijskom sudu, izdao je tjeralicu za Hernadyjem, kojega želi privesti kao svjedoka, a možda i optužiti za podmićivanje, na temelju Ježićeva iskaza. Najvažnije mu je, doduše, da osudi Sanadera, jer je jaki desni domoljub kojemu su takvi kao dr. Ivo gori i od najcrvenijih crvenih. Zato postupa beskompromisno, iako zna da je cijelu tu optužnicu skuhala još ekipa iz doba Josipovića. Ali, svi “suverenisti”, i lijevi i desni, imaju istu slabost – ne podnose strance i strane poslovne interese. I jedni i drugi uvijek preferiraju nekog sitnog domaćeg lupeža, našeg čovu, poslovnog kvazara, kakvi ovdje glume tranziciju već četvrt stoljeća. Prvo, s takvima se uvijek može nešto dogovoriti, a drugo, politički je nepopularno štititi strani privatni kapital. Narod je za socijalizam, ali može i nacionalni. Tuđe nećemo jer nam je nedohvatno, a svoje ne damo, jer ionako ničega nemamo jer smo i ono malo što smo imali žrtvovali demagogiji i upropastili neracionalnim odlukama…
Bit će jako zanimljiva iduća runda suđenja koja slijedi za nekoliko dana. Županijski sud morat će verificirati dokaz da je novac koji je trebao biti isplaćen Sanaderu došao od Hernadyja. Dokaz je Ježićevo svjedočanstvo, ali Ježić ne tvrdi da ga je dobio od samog predsjednika mađarske kompanije, nego od Fazekaša, koji pak svjedoči da je to ruska lova s Cipra. Županijski sud imat će težak zadatak da utvrdi porijeklo nepostojećeg novca, svote koja se još nije manifestirala u vidljivom spektru, nego je tek priča nekakvih sumnjivih poslovnjaka, profesionalnih žmuklera, koje još nitko nije uhvatio ni za glavu ni za rep. Uopće, teško je s nevidljivim dokaznim materijalom. Manifestacije providnosti prilikom ukazanja ako je riječ o svecima možeš utvrditi proučavanjem rezultata njihova čudesnog zagovora, ali sotonske pojave u ovakvim tranzicijskim aferama, ako se ne materijaliziraju, možeš registrirati samo po neupadljivom mirisu sumpora. A policija nije osposobljena da uzima otiske papaka.
Kad bi čovjek mogao zaviriti u novu rusku ambasadu pa provjeriti čime se oni tamo bave, bilo bi, naravno, puno lakše razabrati o kakvim je sve plinskim i ostalim zavjerama riječ, ali to ne uspijeva ni CIA otkako je FSB (bivši KGB) ukinuo kompjuterske terminale i opet uveo pisanje izvješća običnim pisaćim strojem…
(zurnalist.online)
