Kako je moguće da jedna od najskupljih metropola na kontinentu ima tako povoljne cijene najma stanova? Bečki recept, temeljen na gradskom intervencionizmu na tržištu stanovanja, bez sumnje intrigira.
“Ključ je u tomu što naše tržište nije u cijelosti u rukama privatnog sektora”, kaže Karin Ramser, direktorica Wiener Wohnena, gradskog ‘stanodavca’.
Beč ima 1,8 milijuna stanovnika, a njih 60 posto živi u unajmljenim stanovima u vlasništvu grada ili poduzeća koja promoviraju javni interes. A u tom slučaju takva ‘konkurencija’ i privatne stanodavce sprečava u ‘razbacivanju’ cijenama.
To znači da je prosječna cijena najma 9,6 eura po metru kvadratnome, u usporedbi s Parizom i Londonom gdje ona iznosi 26 eura, Barcelonom sa 17 i Pragom s 13 eura po ‘kvadratu’.
Ne čudi stoga što su u Beču ukupno 80 posto stanovnika stanoprimci.
“Pitam se kako ljudi mogu živjeti u drugim gradovima”, kaže 72-godišnji Wolfram Mack, ponosan što živi u “najstarijoj komunalnoj zajednici” na svijetu. Stan od 90 m2 mjesečno plaća nevjerojatnih 300 eura. To je cijena koja je čak dvostruko niža i od one u socijalnim stanovima (6,5 eura po kvadratu). Mack je takvu tarifu ‘zaslužio’ time što već desetljećima živi u istome stanu.
“Moja baka se doselila u Beč 1923. godine, ja sam rođen ovdje, a i moja kći tu živi”, kaže Mack koji se iz svojega ‘sela’ u bečkome 15. bezirku, četvrt sata hoda od povijesnog centra, ne bi odselio ni za što na svijetu.
S obnovljenim pročeljima, zelenim prostorom, urednim dvorištima i pristupom javnom prijevozu, gotovo stotinu godina star rezidencijalni kompleks u 15. okrugu nudi vrlo ugodno stanovanje, kao što je to uostalom u cijelome gradu.
Takvi su kompleksi zaslužni za legendu o “crvenom Beču”, utemeljenu na ambicioznom programu stanovanja za radničku klasu ustanovljenu između dva svjetska rata, od 1923. do 1934., kada su gradske vlasti izgradile 60.000 stanova i Beč pretvorile u laboratorij socijalnog stanovanja.
Austrijskim glavnim gradom od 1918. upravljaju socijaldemokrati (uz izuzetak nacističkog razdoblja) i do danas nastavljaju tradiciju socijalnog stanovanja, kaže Yvonne Franz, profesorica na bečkom sveučilištu.
“Mnogi europski gradovi s vremenom su rasprodali svoj stambeni fond, smatrajući ga financijskim teretom zbog troškova održavanja. U Beču je suprotno”, kaže Franz.
Poslodavci i posloprimci plaćaju posebnu pristojbu za održavanje takve gradske politike.
Grad ima 220.000 stambenih jedinica, što Wiener Wohnen čini najvećim europskim komunalnim stanodavcem. Još je 200.000 stambenih jedinica u vlasništvu investitora koji su se u zamjenu za gradske subvencije obvezali na umjerene cijene stanarina.
Jednom kad se useli, stanar u takvom stanu može ostati doživotno neovisno o tome koliko mu rastu prihodi. Najam čak može prenijeti u nasljedstvo obitelji.
Za neke je to kontroverzna politika. Europska komisija kritizirala je takvu praksu, smatrajući je kršenjem tržišnog natjecanja na štetu privatnog sektora. No iz Beča su odgovorili da je riječ o politici koja promovira socijalnu raznolikost.
(poslovni.hr)
