Taj novac, povećao mu je samopouzdanje ali nije bahat i bezobrazan. Sjedi i šuti, svjestan kako se cijeloj priči bliži kraj. Vrlo je nepovjerljiv i misli da je dovoljno šutjeti. Nije siguran koliko znamo. Taktizira, kalkulira, razmišlja. Kroz glavu mu prolaze zadnji mjeseci.
Od početka razgovora do okvirnog priznanja, prošlo je otprilike trideset minuta. Podignuvši majicu, pokazali smo mu da ne snimamo tajno razgovor. Postavio nam je i jedno zanimljivo pitanje. „Vi ste novinar. Ne bi li prije novinara, trebala biti neka istraga, policija, pa da onda vi o tome kasnije pišete?“
„Da u idealnoj državi“- kratko mu odgovaramo. Gleda nas tobože zbunjeno, pa mu dodatno objašnjavamo. „Kada je sustav kontaminiran kompromitiranim i korumpiranim kadrovima, tada, u nekim situacijama, novinari moraju preuzeti odgovornost za nacionalnu sigurnost cijele države. Na novinarima je da javnost upoznaju s važnim činjenicama. To je njihova etička obveza.“
S obzirom na to da smo moralnu ljestvicu razgovora postavili vrlo visoko, mladić je osjetio potrebu da nam se opravdava. Rekao nam je kako su u Hrvatskoj plaće male, tek 4-5 tisuća kuna. Kada je shvatio da nam taj argument nije najbolje sjeo, počeo je govoriti o tome kako je sudjelovao u prijevozu obitelji. Konkretno, kazao je da su uglavnom vozili žene i djecu.
„Znate, mogao sam zaraditi više. Ali nisam htio voziti ove. Ima ljudi koji voze njih i dobiju više novca. Ne bih nikad prevozio teroriste. Rekao sam mu ako mi podvališ samo jednog terorista, ubit ću te. Tako sam mu rekao. „
Na ovu izjavu, odgovorili smo mu pitanjem kojeg se prepao- „To si rekao Khanu?“
Prema ovom retoričkom pitanju, odlučio se postaviti protupitanjem. „ A tko vam je rekao za Khana?“
Na to smo se nasmijali, poput iskusnog inspektora iz nekadašnje Đorđićeve i rekli mu da smo mi ti koji postavljamo pitanja, a ne on.
Kao i svi koji se bave ilegalnim i nečasnim poslom, počeo je govoriti o novcu, pokušavajući otkriti koliko bi nas zadovoljilo da odustanemo od priče. Riješili smo ga nedoumice, rekavši mu kako novac tu nema nikakvu funkciju. Naime, ovo je globalna, svjetska priča, koja mora van jer se radi o opstanku naše civilizacije. Požalio se na krizu u organizaciji i podijelio s nama informaciju da Pakistanci, svojim hrvatskim partnerima, duguju novac.
To nas je začudilo. Mislili smo da ih plaćaju unaprijed, ili nakon što migrante odvezu do hrvatsko-slovenske granice, ali to nije točno. Novac se uplaćuje, tek kada „teret“, odnosno migranti, stignu na svoje konačno odredište. Za svaku grupu, precizno se zna finalna destinacija.
Imali smo dovoljno informacija o vozačima, među kojima su neki identificirali upravo njega kao jednog od organizatora. Htjeli smo saznati više o Pakistancima. Uostalom, oni su ti koji rukovode cijelom operacijom. Nažalost, nije htio o njima puno govoriti. Tvrdio je da ih se ne boji, no to je bila očita laž. Strahovao je od njihove osvete, ili bolje rečeno, odmazde ljudi koji ih pokrivaju. Tražili smo da nam otkrije sva njihova imena, diplomatske statuse i hijerarhiju. Rekao je da mora razgovarati s ocem. Nismo se bunili, jer nemamo ovlasti da mu govorimo što mora raditi. Ipak, objasnili smo mu da će stvar sigurno imati svoj policijski, međunarodno-politički i pravosudni epilog, ali kako bi bilo dobro, da ne odgovaraju samo Hrvati, nego i njihovi nalogodavci. Razišli smo se i otišli u suprotnim smjerovima, noseći na leđima velike brige i čitav niz neodgovorenih pitanja.
Kasnije, tijekom večeri, saznali smo još imena vozača. Izgleda da se Hrvati masovno bave ovom djelatnosti i pritom ne razmišljaju o tome koje su krajnje posljedice. Poražavajuća je istina da Hrvatska nije tranzitna zemlja za migrante, isključivo zbog svog geopolitičkog položaja, već i radi toga što veliki broj ljudi, uz naše političare, i jednu sveopću apatiju, lako pronalazi opravdanja, za bavljenje kriminalom.
