U godinama koje su slijedile, PDP je dobio priliku da bude dio izvršne vlasti, ali od ambicioznih planova o masovnom zapošljavanju u Srpskoj nije bilo ništa. Tek kada su prošle skoro dvije decenije od famoznih najava, jedan čovjek iz ove partije sjetio se obećanja iz rane faze. Potpredsjednik PDP-a Igor Crnadak zaključio je da nema smisla da politički konkurenti stalno zavitlavaju vrh njegove stranke zbog tih megalomanskih brojeva, pa je napokon počeo da prelazi sa riječi na djelo.
Doduše, još nije obezbjedio projektovani nivo radnih mjesta, ali, od nečega se moralo početi, pa se, umjesto o 40.000, za sada može govoriti o desetinama, a u bliskoj perspektivi, moguće, i o stotinama ljudi koji su dočekali da PDP ostvari ono što je nekada davno djelovalo kao blef. Jeste, malo je neobično što nije riječ o nikakvim fabrikama ili sličnim preduzećima, već o kancelarijama. Međutim, 2000. godine niko nije ni pominjao proizvodne pogone i slične ostatke trule prošlosti, tako da su besmisleni pokušaji da se funkcioneri PDP-a hvataju za riječi koje nisu ni izgovorene.
Crnadak se hrabro uhvatio u koštac sa problemom nezaposlenosti u RS od momenta kada je izabran za ministra inostranih poslova BiH, 1. aprila 2015. godine, a naročito uoči posljednjih opštih izbora 2018, kako bi potencijalnim nasljednicima na funkciji „poklonio“ kadrovsku zaostavštinu koju nisu ni sanjali. Pred kandidate za zapošljavanje nisu postavljeni nikakvi spektakularni zahtjevi. Niko im nije tražio veliku stručnost, diplome i slične tričarije. Bilo je poželjno da ispunjavaju samo dvije sitnice. Prije svega, da imaju članske karte PDP-a ili da su bar bliski toj partiji. Takođe, svakako im nije odmogla rođačka, kumovska ili prijateljska povezanost sa onima koji su se već udomili u MIP-u BiH zahvaljujući blagonaklonosti šefa ovog resora.
Omiljeni mehanizam za funkcionisanje ove kadrovske vrteške postali su famozni „interni premještaji“ unutar MIP-a, koji omogućuju da plasman kandidata na konkursima bude obesmišljen. Na taj način je, samo kroz njegov kabinet, prodefilovalo 44 ljudi, prema posljednjim zvaničnim podacima prezentovanim javnosti od samog ministra. Po tvrdnjama nezadovoljnih sindikalaca u ovoj instituciji, riječ je o znatno većem broju, što se, kako kažu, nije desilo od formiranja tog resora, zbog čega su skloni da ga danas nazivaju „poljoprivrednom zadrugom“. Recept je oproban – predstavnici „svježih snaga“ jedno vrijeme izigravaju „savjetnike“, a zatim bivaju „prekomandovani“ u segmente MIP-a koji ne zavise od promjena vladajućih koalicija, jer predstavljaju tzv. državne službenike, a ne lica imenovana po političkoj liniji. Ova pokretna traka i dalje funkcioniše, jer jedni odlaze u MIP „po dubini“, a drugi, naravno, dolaze, jer (ne)potrebne fotelje ne mogu da zvrje upražnjene. Hvale vrijedan je i detalj da je ministar Crnadak vodio računa o regionalnom balansu među kadrovima iz RS na nivou BiH, pa se lično ograničio na favorizovanje osoba iz Banjaluke i Krajine, ali je dao i značajan prostor PDP-ovcima iz Istočnog Sarajeva – od sada već pomalo zaboravljenih bivših poslanika Miroslava Brčkala i Dragiše Delića, do portparolke ove partije i ponosne vlasnice diplome iz Travnika Anje Petrović.
Napokon, nije zanemario ni diplomatsko-konzularnu mrežu, jer su ambasade BiH širom Evrope i svijeta „utješna nagrada“ pulenima koji nisu imali čast da stoluju u Sarajevu, tako da su morali da se zadovolje „provincijskim“ sinekurama, od Moskve do Trsta. U silnom kadrovanju, ministar Crnadak se nije opterećivao „banalnostima“ poput zaštite interesa RS kroz institucije BiH. Tako su se dešavale situacije, poput nedavne, da ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji Kemal Kozarić u potpunosti ignoriše Dane Srpske i Srbije u Beču, iako RS predstavlja polovinu BiH. Crnadak nije našao za shodno ni da priupita bivšeg guvernera Centralne banke BiH, raspoređenog u diplomatiju, za razloge ovog bojkota, a kamoli da se pozove na hijerarhiju, pa ga sankcioniše i umjesto njega pošalje na manifestaciju lojalnu osobu bez šovinističkih predrasuda, nesklonu zloupotrebi položaja za lične hirove, poput Kozarića.
Ništa od toga nije se desilo, ali se jesu dogodile brojne tirade poslaničkog kluba PDP-a u Narodnoj skupštini RS o stranačkom zapošljavanju u režiji njihovih političkih protivnika širom Srpske. U takvim istupima, nerijetko se koriste krupne riječi, kao što su „kredibilitet“ ili „legalitet“. Međutim, da bi neko imao moralno ili bilo kakvo drugo pravo da koristi takve izraze, neophodan je jedan preduslov. Recimo, da počisti sopstveno dvorište. Postoji li iko ko vjeruje da će se to desiti?
(dunav.at)
