Na Tehnološkom univerzitetu u Beču sada je razvijen proizvod za reosiguranje zajedno s istraživačkim timom Instituta za finansijsku i aktuarsku matematiku na Univerzitetu u Liverpoolu koji ima dvije važne prednosti: prvo, mogao bi pružiti vrlo brzu i nebirokratsku pomoć, a drugo, i vlada i stanovništvo osiguranih država bi bili motivisani za poduzimanje potrebnih, a ponekad i vrlo teških mjera. Troškovi takvog proizvoda bili bi pregledni, što pokazuju modeli izračuna na primjeru pandemije koronavirusa u Italiji, piše EurocommPR.
Siromašnije zemlje su teže pogođene
Pandemija COVID-19 pogađa mnoge zemlje jače od finansijske krize iz 2008. godine, možda čak i gore od globalne ekonomske krize nakon pada berze 1929. Državama je potreban novac za medicinsku njegu, potporu firmama i zbrinjavanje stanovništva. “Teško je svima, ali posebno siromašne zemlje su teško pogođene. U takvim zemljama bi već pružanje određena količina hrane bilo od velike pomoći”, kaže Julia Eisenberg s Instituta za stohastiku i poslovnu matematiku sa Bečkog tehnološkog univerziteta.
U osnovi se može napraviti osiguranje od bilo koje nesreće, uključujući i epidemije. Međutim, postoje neke posebnosti koje treba uzeti u obzir. “Osiguranje se često uzima tako da se naknadno nastala šteta nadoknadi. To u slučaju epidemije ne bi bio ispravan način”, objašnjava Eisenberg. “Predugo bi trajalo. U slučaju epidemije potrebna vam je pomoć odmah, u obliku novca ili u obliku paketa s hranom koji se distribuiraju stanovništvu.”
Eisenberg zato predlaže da se kod epidemije izabere “parametrično osiguranje”. Osiguranje pruža određenu korist kada se dogodi tačno definiran slučaj. Na primjer, kada se dogodi određeni broj infekcija i proglasi vanredno stanje. Iznos stvarne štete nije bitan, pa osiguravajuće društvo sredstva može isplatiti odmah, mnogo prije nego što se šteta procijeni.
Jedan dio odmah, drugi kod ispravnog postupanja
“Naš je prijedlog da se osigurana svota isplaćuje različitim tranšama: jedan dio odmah, a drugi samo ako određeni pokazatelji epidemije u osiguranoj državi ne prelaze ciljane vrijednosti.” Tako se na primjer, ugovorom može odrediti da država kod poptunog karantina ili drugih mjera mora osigurati da broj infekcija ostane ispod određene vrijednosti i istovremeno uradi određeni broj testova. Kad se to dogodi, osiguranje isplaćuje ostali novac. Države bi na taj način bile finansijski motivisan da ispravno postupaju i donesu smislena pravila.
(E.M/dunav.at)
