Već nekoliko dana prije Aranđelovdana, te 1995. godine, počelo je razduživanje oružja u pojedinim brigadama Vojske Republike Srpske. Ko je htio mogao se vratiti kući kao civil nakon četiri godine.
Umorni, izmrcvareni, siromašni, bez igdje išta, veliki broj mojih prijatelja, generacije koja je prekinula studije početkom svoje dvadesete godine bili su presretni samo što su živi.
I onda je došla vijest, 21. novembra da je potpisan mir, da je u Dejtonu dogovoreno da rata više ne bude. E da, mogli ste svi vi koji se niste ni rodili, da su tada postojali smartfoni, danas na društvenim mrežama vidjeti i čuti šta je vatromet iznad BiH.
Nebo je gorilo i pucalo se u zrak iz svega šta je bilo pri ruci. Još se sjećam kao da je bilo danas, iako omamljen od sreće i jeftine rakije, kuma koji polumrtav leži na stepeništu banjalučkog Samačkog hotela i studenata koji besciljno tumaraju naduvani “travom sa Trebave”. Sjećam se tih sretnih lica. Kako smo tada bili mladi i puni nade u bolji, normalan i ispunjen život.
Danas, skoro pa trideset godina poslije, opet se poteže ratna retorika, opet se politički lideri tako olako igraju sa riječima koje dijele, mrze i zazivaju zlo. I koliko god pokušaš shvatiti, gdje je tu smisao, šta je cilj i ko može profitirati iz takve politike, ne možeš ga naći. Nema ga u zdravom razumu ili normalan čovjek pritisnut životnom svakodnevnicom to ne može dokučiti. Ponekad pomislim na rečenicu moje majke, koja bi znala reći: “Kako se Boga ne boje”, za ljude koji bi drugima poželjeli uradili nešto loše.
Ne postoji ni jedan smislen i trezven razlog, da se ovdašnji nazovi državnik, političar, odnosno neko ko bi trebao osjećati obavezu prema građanima, narodu, ljudima ponaša toliko neodgovorno i nespremno da razgovara.
Da prosto sjedne sa jednim, drugim, trećim ili sa svima i vodi jednostavni, prosti dijalog o zajedničkim problemima. O borbi za svaki život koji je danas toliko ugrožen pandemijom korona virusa. Samo u BiH dnevno od korone umire više ljudi nego tokom rata.
Ko god je u javni prostor ubacio “non paper” dokumente ne želi nam dobro. Nikom ko živi zarobljen u tim imaginarnim granicama iscrtanim na parčetu papira. Nema te politike koja danas može opravdati poziv na mirno razdruživanje svjestan da se radi o nemogućoj misiji. Nema razdruživanja na Balkanu bez rata, krvi i nasilja. Nije ga
bilo zadnjih 1000 godina niti ga može biti ubuduće.
Žao mi mladih ljudi koji tako olako po društvenim mrežama vode verbalne ratove nesvjesni da su i sami već postali žrtve politike koja im krade njihovo najljepše vrijeme. Politike koja ih drži zatvorene u lavirintu svađe, mržnje i iracionalnih problema. Ne mogu još shvatiti da su oni, mladi, jedini ti koji mogu zaustaviti i slomiti taj točak koji nas sve gura u nove sukobe i neizvjesnu budućnost.
Upravo ti pametni mladi lideri i oni koji to žele postati, su naša posljednja nada da je moguć normalan život i suživot u BiH. I da opet neće ukrasti mojoj generaciji vrijeme, ovo što nam je ostalo.
(D.J)
